Zasvirala je 'naša' pjesma, ustali smo se sa smiješkom, nas par, zagrlili se i zapjevali. Smijali smo se, onako iskreno, prisjećali se davnih i ne tako davnih uspomena, prošlih ljubavi, zajedničkih trenutaka tuge i sreće, hrabrosti i straha. Na kraju svega uspostavili smo jedno: sretni smo što imamo jedni druge. O, prijatelji (takvi), gdje ste?
I možemo li ostaviti vrijeme, bar na kratko?
I svaki djelić mog puta slagati ću oprezno i tiho. Gradit ću od tišine dvorce riječi, a od riječi tišinu.Teško je u mraku gledati obrise, teško je gledati maglu u drveću, no sve će se učiniti lako, bar na trenutak. Obasjani suncem trčat ćemo livadama. Negdje ću ostati prošla ja, no većinom ću tu biti ja, nova ja. A svijet će ostati oni i oni. Dok mi oni neće biti važni kao oni, kao mi. A vi, moji vi, vi ćete ostati najbolji. Budite mi pozdravljeni.
Post je objavljen 07.03.2009. u 11:30 sati.