Ponekad je potrebno vrištati, plakati, sjediti u mraku.
Vrištati nikad nisam znala. Istina, meni je lakše kad se isplačem. A jedino se u mraku osjećam potpunom.

Ispada bez veze donositi pogrešne odluke, sastavljati u jednu cjelinu vlastita spontana i iz puke mogućnosti potaknuta razmišljanja. Kako samo lako dopustim situacijama da vladaju životom. Zato su se i razrušile sve perspektive, koliko god velike i moćne bile. Eto, jednostavno ne možeš protiv toga.

Tvoja su očekivanja malo presurova, znaš da ih ne bi imala snage oblikovati u riječi. Nisi bila takva osoba nikada, pa zar je vrijeme da postaneš sada?

Zapravo vrijeme je bilo i prije, samo što nisam to nikada dovoljno ozbiljno shvatila. Priznajem, moja očekivanja su tu još uvijek neizrečena, i čini se da ih neću pustiti, baš kao ni ona mene. Nek stoje, trebaju mi baš takva kakva jesu. Znaš da sam naučila napamet sve osjećaje s tvog popisa. Nemoj me pokušati oblikovati, jer ja nisam takva vrsta osobe. Pogled prema asfaltu sve govori. Ako ne ide ušima probaj slušati očima. Možda uspiješ vidjeti. A čuti možeš samo prekasno, da, baš je glupo to što zvuk uvijek kasni za postupkom.

Ljudi su super neuhvatljiva, neshvatljiva, nedokazna, nestrpljiva, nemoguća, nemoralna,
nesretna (i još puno stvari sa n) bića.

To ti sve nekako prestane biti bitno, kad sjedneš na terasu pokraj mačke koja spava, u 1 ujutro i pustiš da
te ukrade noć, onako da svijet nestane bez obzira na stotine ljudi, u neke rasute ideale.