Sewen

Pustija sam da me nose vitri na sve strane,
Nebi li se umorija pa da duša stane.
Pustija sam da me more pučini odvuče,
Ostavija sve sam svoje za čim srce tuče.

Nisu mene umirili vitri cileg svita,
Nit me more milovalo, još mi život skita.
Rekli su mi u konobi kad je pala runda,
Da sam čovik lutalica, nima većeg vagabunda.

Niko ne zna da je srce zavit dalo,
Kad je bez nje ovi život izabralo.
Niko ne zna da me ona nikad nije tila,
A jubav je moja bila...

(Ma je isto prije vičnog sna,
Rekla da joj sad je puno ža...)

Bablje lito,a jesen od dida
I nešto me kida,
Dok plašt srca skida,
Nešto me goni, nešto me tira,
Dok mi sonata lagano svira.

Ne more čovik kontra oluje,
Kad ona prođe, bolje se čuje,
Ne more se vrimenu prkosit,
Vrime će te pokosit
I nestat će svi gušti,
Bolje me pušti...

Ne more čovik neveru stirat,
Stavit u kantun i ne dirat,
Ne more se čovik igrat Boga,
Samo radi veselja svoga...

Ja sam se diga i svašta sam reka,
Pa se opeka.
Sad s mirom sidin
Ka da ne vridin
I čekam kaznu šta će doć
Još ovu noć.

Bablje lito, ludo bablje lito,
Koštalo me primit mito
Pa imam didovsku jesen
Jer bija sam mlad, zanesen...

Ti plešeš valzer, a ja tango,
Ne možemo uskladiti korake,
Nije nam suđeno dijamanti biti
I nismo vidjeli znake,
Neke smjernice koje život hvata...
Neki nas ponos drži,
A opet bi brat na brata,
Kod nas Hrvata.

Ti pričaš o svemu,
A ja samo šutim,nema tu sloge,
Jer život nas je navikao na zloću,
Poput neke droge.
Sve više nas steže
I što nas to još veže
Osim tog prokletog ponosa junaka...
Ne dišem,nema zraka!

A još te volim srcem svim
I vjerujem da nemam s kim;
Ja vezah se zauvijek da patim...
Da te barem pjesmom vratim...

Moji su sni,
Niskokalorični...
I nemam prava na sunčanu stranu,
Jer postavih branu
Da me od ljubavi čuva,
Da me zima zgruva
I da mi temelje grize,
Dok suze klize...

Ja sam na granici ludila,
A ti se nisi usudila,
Pružiti mi ruku
Nego sve u luku,
Obilaziš oko mene,
Al' takve su moje žene,
Sve iste su bile,
Iz mojih su vena pile,
Pa me razvodnile,
Pa me ostavile.

Al' živim u nadi čednoj
I bezvrijednoj,
Da ću stići do slike svoje,
Posljednje moje...
U jednu zimu zlatnu,
Postat ću ulje na platnu...

Veliko pronstranstvo u napukloj lubanji bez koštane srži
I već godinama se pustinja bez života drži,
A ja tražim nevidljive oaze među naporom i znojem
I ne dam da me slome, dok ostaje moje po mojem!

A snaga me sve više izdaje dok oprošteno ne praštam
I neprimjetno s nekim čudnim vjetrom gubim se i srastam.
Ja sam snijeg na vrelom suncu, ja sam jedan čovijek sa odijelom,
Nisam, obukao ga nisam, al' svejedno im nisam prisan.

Otkud zalutah među barabe bez srama?..
Tama, svuda je tama...

Jutro, kišno i hladno,
I kiša odzvanja radno.
Bez sna, noć je bila,
I san bez krila.

Snaga je ispred mene
I slabost me zaodjene,
Svake minute sve više,
Sve je tiše.

Ne hodam, ne letim,
Al' kad se prijašnjih jeseni sjetim,
Bio sam zimzelen bor...
Danas sam prespor...

Kao s neba, prijeteća poruka,
Kao nasilno složena slagalica,
Posijan strah...
I prođoše ljudi ispod slavoluka,
Pepeljava lica,
Sve u mah...

A jel' tako sudbina umiva ljude?
Jel' tako moralo da bude?

Zvižduk vjetra uplašeno rida,
Negdje se snaga kovitla i budi,
Pa se gubi...
Od duše nam se komad kida
I dok zora rudi,
Ostadoše samo zubi...

Hladno je, najhladnije...
Toplo je, najtoplije...
Sve pomiješano u zagorjelom loncu
I dah sudbine na koncu.

A jel' tako sudbina umiva ljude?
Jel' tako moralo da bude?

Smiraj dana neće donijeti tišinu nad nama,
Nad nama je popodnevna tama...