Sewen

Kao s neba, prijeteća poruka,
Kao nasilno složena slagalica,
Posijan strah...
I prođoše ljudi ispod slavoluka,
Pepeljava lica,
Sve u mah...

A jel' tako sudbina umiva ljude?
Jel' tako moralo da bude?

Zvižduk vjetra uplašeno rida,
Negdje se snaga kovitla i budi,
Pa se gubi...
Od duše nam se komad kida
I dok zora rudi,
Ostadoše samo zubi...

Hladno je, najhladnije...
Toplo je, najtoplije...
Sve pomiješano u zagorjelom loncu
I dah sudbine na koncu.

A jel' tako sudbina umiva ljude?
Jel' tako moralo da bude?

Smiraj dana neće donijeti tišinu nad nama,
Nad nama je popodnevna tama...