Sewen

Svaka moja rič za tebe je,
A ti i ne znaš to, ni ne slutiš kako probada
Vitar pod rebra,
Kako dišpetaje surovo sunce,
Kako gladnoj duši mirnoću krade
I kako straj me, puno straj me,
Živit, a ne znat te,
Bit blizu, a predaleko,
Prkosit studeni i paklu.

I svaki pokret prema tebi je ciljan,
Mada sarkastično se trudim da prihvatim teret
Surove volje i šporkih misli,
Padajući u strepnji borbenoj
Za onim šta će donit dan sutračnji;
Jer oni od jučer i ovi od danas,
Već su zaboravljene i ugasle picaferajeve molitve.

Prolazim kaletama,
Svađajući kamene zidove,
Zamećem smicalice prigrišnog srca
I rasparane sudbine,
Očekujući nepovratan rasplet
Koji vodi čaroliji zaustavljenih obećanja
I neumornih nada bez straha,
Bez jecaja, bez mučnine,
I bez praznine koja još uvik
Ispunjava moje isprane dlanove i moj glas,
Naviknut na priču od koje odgovora nima...

...samo eho odzvanja,
Iza pogrbljenih leđa moje patnje...

Sretan ti put dječače,
Eto, ne vidjeh tvoje sanjive oči,
Al' osjetih to srce,
Eto, ne pomilovah tu smionu ruku,
Al' dodirnuh ti san,
Ne prošetah se pločnicima vrućim,
Al' zaplivah u duši,
I stadoh plesti mrežu k'o ribari stari,
Da uhvatim zvijezde.

Sretan ti put dječače,
Eto, ne poslušah glas viteza doline,
Al' šarolija treperi,
Eto, ne odjenuh zelenih livada,
Al' miriše na košnju,
Nemoćan sam pred vremenom,
Al' sata ne navih,
Da ne čujem kako minute bježe,
Prije sjene moje.

I svim pastirima sretan put,
Da stada svoja mirno domu odvedu,
Nepokorenog djetinjeg sna,
Bez straha u svitanja...

Svi smo mi anđeli od istoga kruva,
I molimo Boga da nas sačuva.
Svi smo mi dica od grumena soli,
I svakoga isto, kad udari, boli.
Svi smo mi judi od jednoga mesa,
I falimo pismom ista nebesa.
U tilu, ista krv, crvena kola,
A čedo na vitru, skinusmo do gola.

Oli smo prokleti pa se karamo,
Kol'ko smo bidni, da se varamo,
Šta ima u drugoga da je tako slađe,
Pa se nikad izgubljeno ne pronađe.
Ista će nas kola do prid vrata dovest,
I sa sobom nikog nesmiš povest.
Ono šta si ima, tamo nesmiš donit,
Za svakim će ista zvona zvonit.

Nevera se s mora sprema, ni misec ne sja,
Ladnoća se uvukla i potriba...
I beštimje, beside od jada,
Di si sada, e di si sada?..

Nevera će ova durat i bura se digla,
Tuga mi je još jednom namigla...
Beštimje se skupile u prsi,
Ko to moju lozu trsi?..

(Da sam tolike grije ima
Pa da me ne voliš više,
Prolazi lito, evo će zima
Donit će duge kiše...)

Nevera sam ja,
U neveri je duša rođena,
I nije te nikad imala,
Sve je odnila...

(Da sam čovik od zloće
Bili ti vilo, lakše bilo,
Ma i ovo sve brzo proće,
Sve doće na vidilo...)

Prolite me kiše, da me nima više,
Vodite me vitri ladni, mog života gladni,
Zametite mi trag od grija,
Ka' da nisan sritan bija...

A di ću sad,
Ka između vatre dvi
I ja i ti,
I ovi bezbožni grad
U kojega vire nimam,
I sve srcu primam.

Nisam se navika na sriću
I nisan se navika na smij,
Samo na grij...
I umrit ću
A neću provat žlicom jist.
Antikrist!

Plakat bi tija
Da čuje se iz mene dite
Kada mu prite;
Pa bi se smija,
Da s ovog lica
Poleti tica...

I di smo mi,
Ni ja, ni ti,
Nismo se izvukli...
Nismo pobidili,
Nismo zavridili,
Živi, a umrli...