Svaka moja rič za tebe je,
A ti i ne znaš to, ni ne slutiš kako probada
Vitar pod rebra,
Kako dišpetaje surovo sunce,
Kako gladnoj duši mirnoću krade
I kako straj me, puno straj me,
Živit, a ne znat te,
Bit blizu, a predaleko,
Prkosit studeni i paklu.
I svaki pokret prema tebi je ciljan,
Mada sarkastično se trudim da prihvatim teret
Surove volje i šporkih misli,
Padajući u strepnji borbenoj
Za onim šta će donit dan sutračnji;
Jer oni od jučer i ovi od danas,
Već su zaboravljene i ugasle picaferajeve molitve.
Prolazim kaletama,
Svađajući kamene zidove,
Zamećem smicalice prigrišnog srca
I rasparane sudbine,
Očekujući nepovratan rasplet
Koji vodi čaroliji zaustavljenih obećanja
I neumornih nada bez straha,
Bez jecaja, bez mučnine,
I bez praznine koja još uvik
Ispunjava moje isprane dlanove i moj glas,
Naviknut na priču od koje odgovora nima...
...samo eho odzvanja,
Iza pogrbljenih leđa moje patnje...
Post je objavljen 29.08.2007. u 00:01 sati.