Kao s neba, prijeteća poruka,
Kao nasilno složena slagalica,
Posijan strah...
I prođoše ljudi ispod slavoluka,
Pepeljava lica,
Sve u mah...
A jel' tako sudbina umiva ljude?
Jel' tako moralo da bude?
Zvižduk vjetra uplašeno rida,
Negdje se snaga kovitla i budi,
Pa se gubi...
Od duše nam se komad kida
I dok zora rudi,
Ostadoše samo zubi...
Hladno je, najhladnije...
Toplo je, najtoplije...
Sve pomiješano u zagorjelom loncu
I dah sudbine na koncu.
A jel' tako sudbina umiva ljude?
Jel' tako moralo da bude?
Smiraj dana neće donijeti tišinu nad nama,
Nad nama je popodnevna tama...
Post je objavljen 03.09.2007. u 00:00 sati.