Veliko pronstranstvo u napukloj lubanji bez koštane srži
I već godinama se pustinja bez života drži,
A ja tražim nevidljive oaze među naporom i znojem
I ne dam da me slome, dok ostaje moje po mojem!
A snaga me sve više izdaje dok oprošteno ne praštam
I neprimjetno s nekim čudnim vjetrom gubim se i srastam.
Ja sam snijeg na vrelom suncu, ja sam jedan čovijek sa odijelom,
Nisam, obukao ga nisam, al' svejedno im nisam prisan.
Otkud zalutah među barabe bez srama?..
Tama, svuda je tama...
Post je objavljen 10.09.2007. u 16:37 sati.