Sewen

Veliko pronstranstvo u napukloj lubanji bez koštane srži
I već godinama se pustinja bez života drži,
A ja tražim nevidljive oaze među naporom i znojem
I ne dam da me slome, dok ostaje moje po mojem!

A snaga me sve više izdaje dok oprošteno ne praštam
I neprimjetno s nekim čudnim vjetrom gubim se i srastam.
Ja sam snijeg na vrelom suncu, ja sam jedan čovijek sa odijelom,
Nisam, obukao ga nisam, al' svejedno im nisam prisan.

Otkud zalutah među barabe bez srama?..
Tama, svuda je tama...