Sewen

Kao starac, ušuljala se jesen,
Skoro je i ne primjetih,
Ta bio sam ljetom zanesen...

Jesen, jesen u meni sad bdije,
Jesen se u meni krije,
I vidim stvari od prije.

Sjećanje moje vri,
U sjećanju mom si ti,
Ne zaboravi...

Ne dam se i prkosim kiši,
A ti, molitvu mi bar usliši,
I piši...

Jesen je u meni s tragom,
I sve ce znam poći s vragom,
Onom vjetrovitom snagom.

Al' sjećanje jos vri,
I u njem' si ti,
Molim te ne zaboravi.

Nisan ti reka di san to bija,
I da san tanca, cilu noć pija,
Koga san jubi, ja se ne sićan,
A sad je kasno da o tom pričan.

Nisan ti reka da trošin tuđe,
Šta više trošin, srce je luđe.
Nisan ja čovik od tvoje mire,
Iz mene stotinu đavola vire.

Ajde puten svojin, mene ne zovi,
Moj brod tvojin morem ne plovi,
Ajde svojin puten i ne čekaj me,
Ja san samo ludo nevrime...

U sobi tvoj bakreni ten,
Proljetnom kišom natopljen,
A ispod oka duboke brazde boli.
U polumraku soba te guši,
Čini se mila, tvoj svijet se ruši,
Bez ijedne nade, al' ipak moli...

Shvatio ja sam, sad to me tišti,
Shvatio ja sam da mi smo isti.
Nemoj da plačes, dobro je sve,
U polumraku, soba kad guta,
Jedan ce čovijek doći sa puta,
I reći koliko on voli te.

Pred tobom klečim najdraze lice,
Opet su predamnom sve drage skice,
I ja i Ti,
I majka
I sin.

Zora je rana, odlazi mrak,
Svu noc si bdjela, nek' san ti je lak,
Ja cu sad majko nad tobom bdijeti.
Spavaj sad dušo i sanjaj mila,
Dosta si za me' ti učinila,
Doslo je vrijeme da sin se sjeti...

Pred tobom klečim najdraze lice,
Opet su predamnom sve drage skice,
I ja i Ti,
I majka
I sin.

Gdje su nestali hajduci
Što branili su nas,
Tu u Senjskoj luci?

Gdje su valovi tukli,
E, da se vrate na čas,
Da bi me pučini vukli!

Koraci novi se slute,
Sada je novo doba,
Svjetla se gase i šute,
Stigla je osveta, zloba.

Koraci stari se gube,
Drugačije sada se živi,
Ljudi se više ne ljube
Tu na Senjskoj Rivi.

Kočija je ostavila trag,
Stazom gdje okopnio je snijeg.
Pocrnjele ruže na ulazu,
Ledom okovana prozorska okna,
I zabrinuta sjenka ćelavca
U bijegu od jutarnje molitve,
Od zvonjave...

Opet tragovi vode u Rim,
Putem siromašnih ribara,
Putem prokletstva...

Da li će zločin ostati nekažnjen
U vremenu kada su žene spaljivane bile?!
Žene su nerijetko vještice i kurve,
Al' svetice u bazenu strpljivosti.

Zvono očekuje stražare,
Stražari gaze ruže,
Ruže ne kriju sjenku...
Pod kotačem kočije puca led...
Slobodan izbor i zaslužena kob!

Osujećen pokušaj bjega...
Iz praha smo rođeni,
I tuđe u prah pretvarali,
Naš prah će vjetar odnijeti...

Krčma odiše dimom i znojem,
Smrad sušene ribe iz kuhinje,
Jesetra. Jučer je bila na repertoaru.
Zagorjelo ulje, ocat i krupna sol...
Tu ne ulaze plemići, samo običan puk,
Redovnice i kurve,
Isti parfem, samo usluga druga.
Tu ne ulaze plemići; njihove strelice
Ne posjećuju jeftine bordele.
Njihove kočije ih odvode dalje,
Gdje plahte su finije od lica,
Za šaku života...

Snijeg. Rastopljen na sagu,
Kao obećanja srušena, kao nada.
I još jedno obezglavljeno tijelo
Iz kočije izbačeno,
Pred istom krčmom. Potrošeno.
I strijelom proboden grudni koš.
(Za svaki slučaj!)
Crne halje svetice, poprskane zlatnom spermom vođe,
Al' to je Božja volja - upražnjeno mjesto čeka
Neke nove redovnice željne milodara...
Ništavilo smrdi na ribu...

Tišina dodiruje me,
Kao zadah vilenjaka, al' smiruje me,
I otvara mi vrata, podiže me,
Al' kako se barata snom...

Brišem cipele od blata,
Pitam se gdje mi je dom?!
Revoluciju sam preživio,
I nekako se smirio, umorio...

Sad lutam s rukama u zraku,
Sad sam u braku...
I pršte sjećanja - revolucija, blato,
Zadah tišine dodiruje zato...

Vrime je za molitvu, a kome se pomoliti,
Vrime je za oproštaj, a s kim se oprostiti...

Samo da mi je pronaći mir u duši,
Iza ovih kamenih zidina plača,
Samo da ih neki orkan ne poruši,
I ostane suva zemja i drača.

Vrime je za rastanak, a s kim se rastati,
Vrime je za oproštaj i kome oprostiti...

Samo da mi je pronaći iskru da tinja,
I da me drži za ruku od sriće,
Svi smo mi na svitu, sirotinja,
Sve su to puste priče.

A vrime je, vrime je za neko novo vrime,
Vrime je za neke toplije zime,
Za prolića s više cvića i jeseni bez lišća,
Vrime je za sanjarska lita, dok ima svita.

Vrime je za molitvu, ja cu se pomoliti,
Za tebe, za sebe, za vrime sjetno,
Da napokon postane bar malo sretno,
Vrime je za molitvu, pod nebom cu kleknuti,
I ruke cu podići i zemlju cu ljubiti,
Zaledit cu misli te, da sam blize uz tebe...

Opet san ti sija uz more,
Parilo se ka da će me proć,
Dan se škuri i s tugom vinčaje,
Evo brzo zapast će i noć.

Ponija san udicu i mrižu,
Ponija san kartu cileg svita,
Ma mi dani i bez tega bižu,
Nesritan sam ko za mene pita.

Da vapori oće plovit
Vitar jidra oće lovit,
Zapliva bi s njima ja,
Sve do sunca zlatnega.
Da te vidin da ti srića cvate
I da više ne pomislin na te'...

Lagali su nas od početka,
To je zavjera bez metka,
Isprali su nam mozgove u snu,
Prodali nam vjeru u šećeru.

I danas nam sve lažu,
Sve što misle, sve sto kažu,
Tko je Adam, Eva i tko je zmija,
Gdje je to stablo, ta fantazija?..

Postoji samo vjetar i pjesma šume,
U letu sam ptice, u skoku pume,
Postoji samo kiša i sunce da sja,
Sve drugo je laž i iluzija.

Lagali su nas i na kraju,
Srest ćemo se u raju,
Spreman sam u borbi za znanje,
Vrijeme je napokon za novo ispiranje.

Postoji samo vjetar i pjesma šume,
Postoji samo "duša" da odlučuje,
Slušaj taj zvuk, nek' vodi te,
Prošlo je zatišje i nevrijeme...

Laku noć leptiru, spavaj na dlanu,
I leti u snu nad gradom od sjećanja,
I preleti ga u jednom danu,
Al' prije dva stoljeća.

Laku noć leptiru, sleti na kamenu,
Sa mojih krila, zlato je palo,
Budi moje oči u plamenu,
I vrijeme je stalo.

Laku noć leptiru u toplini nade,
Sjećanjem cu prekriti ta bedra,
Krilima cu milovati njedra.
Sjećanja ce dvorac da izgrade,
A ja cu te štiti, kao mene ti,
Kada nisam znao letjeti.

Laku noć leptiru, zaspi u kosi,
Bliže si valu, pusti nek te nosi,
Do odaja od moga raja bez boja,
Ljubavi moja...

Tražim Neru,
Da popravi atmosferu,
Stvari su mi u koferu.
Tražim Neru,
Dao sam se u potjeru,
S ulice se djeca deru,
Dok mi suze prozor peru.
Tražim Neru,
Drugi naše višnje beru,
I ne jedu nego žderu.
Hoće prošlost da isperu
A ja neću tu provjeru.
Tražim Neru,
Misli mi se nebu veru,
Tražim vjeru,
Čekam Neru,
Istina je u mom peru,
Ja odlazim ka sjeveru,
Ja odlazim u tom smjeru.
Tražim Neru,
I koračam u promjeru,
Dok nam kuju zlu zavjeru
A ja nemam tu namjeru,
Tražim Neru...

I doći će oluje i zamesti ce trag,
U smiraj dana vjetar ce blag,
Da donese života nit,
Da raznese nepostojeći mit...

I jednom kada karanfil zamiriše,
Prestat ce pjesma da se piše.
Vjetar ce stati i svi ce znati,
Grijesi su tu, oni ostaju...

I doći ce gromovi i donijeti kiše,
Umro je pjesnik i nema ga više.

Znam kad sunce se budi,
Znam gdje su dobri ljudi...
Gdje život samo nulu predstavlja,
Samo smrt se nastavlja.

I doći ce gromovi i donijeti kiše,
Umro je pjesnik i nema ga više.

I doći ce oluje i zamesti ce trag,
U smiraj dana, vjetar ce blag,
Vjetar ce stati i svi ce znati,
Grijesi su tu, oni ostaju...

Barbara, sjecas li se onog jutra,
Na prozoru ciklame,
U njedrima zariven noz,
A u ustima gorcina...
Barbara, bila si tako lijepa,
Svima daleka, a meni blizu,
Svima nepozeljan gost,
A ja sam te volio.

Barbara, ostavila si traga u zivotu,
Ne mogu da oprostim...
Ne mogu da oprostim sebi,
Sto nisam zelio onda.
Barbara, mozda si daleko,
A mozda i ne postojis,
Ali ja vidim ono plaho lice,
I prekrivenu kosu maramom bijelom.

Barbara, ponesi iskru zivota,
Ako dodjes, posjeti me,
Da te jos jednom vidim,
Da ti pozelim sretan put.
Barbara, sjetit ces se onog jutra,
Na prozoru ciklame,
U njedrima zariven noz,
A u ustima gorcina...

Kakav provokativan dan,
A ja sam nasmijan,
I bas me briga za probleme,
Danas ne poznajem dileme.

I sve je savršeno jasno,
Napokon, zapjevat cu glasno,
I reći svima što je časno...

Časno je pobjediti loš dan,
Časno je biti izigran,
Časno je željeti i znati...
Čast se čašću uvijek vrati.
Časno je praštati i biti,
Ono što ne može se skriti,
Časno je dostojanstvo dići,
I poslije s trona časno sići.

Kakav provokativan dan
A ja sam nasmijan,
Svijet se vrti oko mene,
A ja zaboravljam probleme.

Za sreću nikad nije kasno,
Napokon zapjevat cu glasno,
I reći svima što je časno...

Kakvo svitanje, ko smrtni grijeh,
Negdje na prelazu iz sna, smijeh.
Zaustavljene emocije,
Zbog promocije
A ne sudjelujem ja
U toj igri bez granica.

Znam, nisam u tvom dopisu,
Nisam na popisu ni po propisu,
Al' ne daj me generacijo moja,
Još vrijedan sam znoja
Tvoga sam kroja,
Tvoja sam boja.

Ljudi su ko implantati,
Ja ne želim odustati.
Ja sam već znao odabrati...
Ljudi su foliranti,
I ne misle uvijek zlo,
Al' rade to.

Kakvo svitanje, mozgovna imitacija,
Kakvo svitanje, zdušna demokracija.
Mogu pasti samo u stilu,
Jedino u tvom krilu.
Zbog toga vrijedi sve
I briga me...

Mislio sam da mogu zasjeniti proslost,
I proci izmedju ljudi bez rijeci,
I mislio sam da nema onog,
Tko moze da me sprijeci.

Znam, sve je suluda zabluda koja
Zajedno samnom sanja san o ruži,
Jer nema covijeka ruku da mi pruzi...

Sjecam se, ne tako davno je bilo,
Pobijedio sam strah
Al' pretvorio se u prah...

Sjecam se, kad ptice su odletjele,
Ja nisam cekao da mi svane,
Nismo više tu, Bane...

Mater mi je sa Bola na Braču,
Sa ćaćom se srila u Rogaču,
A ćaća mi dok je išla misa,
Isplovija sa otoka Visa.

Moj je barba sa Veloga Iža,
Tri je puta kroz nevere biža.
A žena mu dite Palagruže,
Cvitaju im u životu ruže.

Jedan nono stiga sa Komiže,
Da bi noni bija bokun bliže,
A nona je na Jabuki cvala,
Tamo se je mislim i udala.

Drugi nono doša ja sa Hvara,
Nona mi je bila cura stara.
A taman je posla na Kornate.
I rekla mu, udat ću se za te.

Ja i brat smo prava Splitska dica,
Ditinjstvo je dala nam Lučica,
Onda nam se dogodilo cudo,
Mi smo vam se zaljubili ludo.

Zene su nam dalje iza Klisa,
Deboto nas ćaća nije zbrisa.
A kad na svit došla su i dica,
Postali smo opet porodica.

Otocani i Splicani,
A i oni malo dalji,
Sve vas volim ja,
Sve je to Dalmacija.

La sagrada familia,
La sagrada familia...

Rekli su da su te vidjeli,
A nisu mogli...
Prošlo je sedamnaest godina
Od slučajnog susreta dvije srodne duše.
Moje su ruke naborane,
Moje su vlasi otančale od elektrošokova,
Moje su tajne čvršće!

Dugo ne vidjeh ni sunca ni mjeseca,
Dugo ne dodirivah zvijezde,
A večeras mi se čine tako blizu.
Večeras iskorištavam priliku
Da se zahvalim za sve napore
Potčinjenih...
Ja slobodno snivam, napokon.
Ja lebdim nad ponorom,
Ja se vraćam našem proplanku,
Jer ništa ljepšeg do našeg doma,
Ništa mirnije, ništa iskrenije,
Od naše ljubavi nema...
Mi smo sveta obitelj!

Wo bist Du, ich rufe Dich an,
Ich bin noch immer dein fan,
Ich bin noch immer dein man,
Gott schrieb uns dies gebot
Leben oder tot...

Znam da me prate,
Znam da nisu odustali,
Ali ovo je naš ples,
I dok hodamo po oblacima gubimo sjećanje.

Što se desilo djevojci poput tebe?!
Čiji su to krikovi uz cestu prema šumi?!
Isti scenarij, ista sudbina...
Ali ovog puta mi se nedamo,
Mi smo nadjačali sami sebe.
Naš je horizont posut srebrom.
Mi gorimo u vječnosti!

Wo bist Du, ich rufe Dich an,
Ich bin noch imemr dein fan,
Ich bin noch immer dein man.
Gott schrieb uns dies gebot
Leben oder tot...

Podmeću mi tuđe oči da izađem iz labirinta.
Ja sam ih pročitao.
Postadoh imun na njihovo ludilo
I predajem se.
Nek' nas vide zagrljene...
Tvoja osobnost miriše na sreću,
Znam, zadovoljna si.
A ruke su ti hladne kao i moje,
Usne su ti hladne i oči zatvorene, kao i moje,
Dok ljulja se bezvremensko utočište oko nas...
Sve sam ti bliže,
Nestajemo ponovno...

Postali smo popularni,
Mediji nas ne puštaju.
Kraljica i kralj, neokrunjeni.
Sve nalikuje na neispričanu bajku,
Koju će generacije šaputati...
Ne dam im ovu gordu iluziju,
Jači sam, zauvijek...

Endlich frei wie der Wald,
Endlich frei und ...bis bald...

Ne čini li ti se da ljudi pretjeruju
Kada kažu da sam loša osoba?!
Ti najbolje znaš da sam ljubav htio,
Samo ljubav...
Još uvijek me tvoje oči gledaju,
Čuvam ih samo za naše tišine,
Čuvam ih u predahu između pisama,
Čuvam ih zauvijek...

Ne vjerujem ljudima.
Nikada mi nisam vjerovao.
Oni su skloni ranama i krvarenju.
A mi, mi smo posebni,
Nismo željeli gledati krv po zidovima,
Po umazanom tlu...
Zato smo je vratili zemlji iz koje smo ponikli.

Prevario sam se kad sam mislio da te neće tražiti.
Prevario sam se kad sam mislio da će nas ostaviti.
Ali uspjeli smo ih sve prevariti.
Uspjeli smo pobijediti strahove.
Nadrasli smo čežnju koja nas je vodila
I sad smo slobodni...
Ti i ja, slobodni da biramo svjetlo.
Ukazanje nedodirljivih...

Wir sind frei wie die Nacht,
Wir haben macht.
Wir wollten unsterblich sein
Und nie mehr alein.
Wir fliegen frei...

Jučer su mi pokazali tvoje stvari;
Novčanik i ogledalce, zeleni kaput...
Otkud im?
Zar je to sve što imaju?
Ne sjećam se da smo bili toliko nesmotreni
Ostavivši tragove...
Ali to nije bitno, jer Oni znaju
Da ova usta šute,
I da mogu imati ovo tijelo, ali dušu ne,
Duša leti beskrajima sa tobom,
U kraljevstvu ljubavi i patnje...

Wir sind frei wie die Nacht,
Wir haben macht.
Wir wollten unsterblich sien
Und nie mehr alein.
Wir fliegen frei...

Poznajem te rukavice, okamenjene,
Crvene sa malo bijelog.
Pod novim snijegom
I jučerašnji tragovi zimskih cipela,
Veliki broj...
Mrtva lokva vode
S istim rasporedom zvijezda,
Zguzvani isječak iz novina
O nestaloj djevojci...
A tebe nitko neće traziti!

Poznajem taj miris zamagljene šume
Kao da sam rođen ovdje.
Struji kao sjećanje na život.
Poziv na užitak...
Lovačka kućica bez svijetla,
Napuštena, neuredna, hladna.
Priprosti miris alkohola i ljekova,
Al' svijećnjak na stolu i prevrnuta čaša,
Kao znak brzog odlaska...
Pripremljen prsten
Za ruku koja se ne pruža...

Liebst Du mich, ich liebe Dich,
Brauchst Du mich, ich brauche Dich,
Glaubst Du mir, ich werde warten
Mit Dir in neue Leben starten.

Čiji je pramen kose na podu?
A tebi plavi uvojci dobro stoje.
Čiji su otisci prstiju na prozoru?
Nečije nježne ruke.
Kao nečitka poruka, poziv,
Koji nitko čuti neće,
Koji nitko čitati neće.

Tutnje sirene iz daljine,
Lavež pasa i ljudski žamor,
Al' tebe nitko neće pronaći.
Jer mi smo se zavjetovali na šutnju,
Na vječnost...
I nitko nesmije da dira u našu svetinju,
Nitko ne poznaje granice kao što ih poznajemo mi,
Mi nemamo granica...

Liebst Du mich, ich liebe Dich,
Brauchst Du mich, ich brauche Dich,
Glaubst Du mir, ich werde warten,
Mit Dir in neue Leben starten.

Ich will frei sein,
Ich will Dein sein...

Ne daj mi da se vratim svom svijetu.
Ne puštaj moju očajničku ruku.
Zauvijek će ove ruke biti isprepletene oko tvoga vrata,
Zauvijek će ove misli tražiti smisao u svemu,
Čega ni sam svjestan nisam.
Zauvijek će sa ovih usana vrisak ostati
I pitanje - kako ti je ime?

Umrijet ću, neces to znati,
Dal' ćes zamnom zaplakati?..

I što si dalje, sve teže je,
O da je vrijeme ko kamenje,
Da se stvrdne u grumenje,
I da zaustavim mu sreću,
Dok horde u novi boj kreću.

I što si dalje, sve teže je,
Nitko mi neće oduzeti mač,
Spriječiti da povučem okidač.
Nitko te neće voljet' k'o ja,
Ovo je zadnja molitva.

Šapat od srca vec tuče tiše,
Umirem ljubavi, nema me više,
I tko ce sada pjesme da piše...
Ljubih to vrijeme dušom iz mraka,
Sad nek me nema, zemlja mi laka.

Umrijet ću, neces to znati,
Dal' ces samnom zaplakati?
Dal' ces zamnom zajecati,
Kad se jednom kući vratiš,
Dal' ces moći da me shvatiš?..

Umrijet ću, nećeš to znati,
Jednom ću te sačekati...

Tamo gdje je nebu kraj,
Tamo srce počivaj.
Kada zaspiš tvrdim snom,
Znam da opet si sa njom.

Rijeke, mora, planine,
I zelene livade,
Preletjet će srce to,
Da bi tebe vidjelo.

Neću suze iz oka,
Neću tužna sjećanja,
Neću bez tvog dodira,
Imam krila galeba.
Hoću mahat s njima ja,
Hoću s tobom do kraja...

Možda nikad nećeš saznati za misli,
Koje čuvam samo za tvoje misli...
I možda nećeš saznati zašto ne volim kišu.
Možda nikad nećeš saznati za pjesme moje,
Koje sam skrio od pohlepnih očiju,
I možda nećeš saznati zašto se noću pišu.

Možda nikad nećeš saznati za more,
S kojim sam stopljen k'o jedna duša,
I možda nećes saznati za divljenje boru...
Možda nikad nećeš saznati kakvim to očima
Gledam one zidine obrasle u nemaru,
I možda nećeš saznati s kim se rastajem u zoru...

Možda nikad nećeš saznati koliko te volim,
I zašto se bojim priznati da me je strah...
I možda nećeš saznati tko te negdje čeka.
Možda nikad nećeš saznati za prerezano srce,
Koje sam ti dao bez razmišljanja, ali s vjerom,
I možda nećeš saznati da sam iz daleka.

Možda nikad nećeš saznati za ovaj osmjeh,
U jednoj prohladnoj jesenskoj noći,
I možda nećeš saznati za moje pravo lice,
Možda nikad nećeš saznati da bih iz poćetka,
Da se ne bojim suza uspavanih ljudi,
I možda nećeš saznati da imam krila ptice.

Možda nikad nećeš saznati da sam otkrio,
Svoju tamnu stranu svjetlog mi života,
I možda nećeš saznati da si bajka tajnog sna.
Možda nikad nećeš saznati za ispružene ruke,
Svakom sumraku, bez blizine tvoje,
I možda nećeš saznati, tko sam ti zapravo ja.

Možda nikad nećeš saznati da sam u vjetru rođen
I da me moj nemirni duh na vatri prži.
I mozda neces saznati kakvih sam vijesti vjesnik.
Možda nikad nećeš saznati da ove riječi,
Posvećujem samo tebi, sjeno mojih koraka,
I možda nećeš saznati da sam tvoj pjesnik.

(Al' evo, šaljem ti ovih par riječi da shvatiš,
jednom kad se vratiš,
da me ne pomiješaš među ljude...
Ako me i ne bude...
Ja sjedim na zvijezdanom nebu u noći,
i čekam jer znam, da ces doći...)

Vrijeme je kiša pred mojim vratima,
Vrijeme za uspomene, za knjige stare,
Vrijeme za topli punč,
Vrijeme za pjesmu, bez gitare.

I sjeta se vrati mislima, k'o slika,
Slika je živa dok dišem,
I ako si sretan i ja sam sretan,
Tebi moj andjele pisem...

Ja sretan sam čovijek,
Iako vrijeme za suze je došlo,
Mene je sve to prošlo...

Vrijeme je kiša pred mojim vratima,
Vrijeme za uspomene, za mirise ruža,
Vrijeme za osmijeh iz oka,
Uzimam što mi život pruža.

Sretan sam čovijek,
Sretni su moji dani,
Imam tebe na svojoj strani.

Početak i kraj,
Samo to mi sačuvaj.
Da pamtim veliku sreću,
Da znam s kim umrijet ću...

Sve ono što je bilo da se pamti,
Ne dam ti.
Sve ono što sam htio i zaboravio,
Zadrži.
Jer svejedno, sve ćes baciti niz vjetar,
Ostat cu zauvijek za tebe neprimjetan.

Početak i kraj,
Kao srca otkucaj.
Početak i kraj,
Tako sjetan izričaj...

Vjetar je donio ovu noć poslije kiše,
Na moj ispaćeni razum,
A ja sam čekao pogled iz daljine.

Otpustio sam kočnice bez sna,
Da me čednost čistine odveze,
Tamo gdje srce ispit polaže.

Večeras sam posebno sjetan...
Možda je to vjetar ovaj što prijeti,
I jedva čeka da mi se osveti.
Jos jučer, bio sam sretan,
A što ce sutra da bude,
Ako me probude.

Mene je život prasinom posuo,
Sad jasno vidim i osjećam tu bol,
Dok cekam jutro, dok lebdim.

A kočnice su zablokirale pri kraju,
I nisam otvorio dusu do dna,
Proklet sam ja, al' ne do kraja...

Nikad me nisu voljele rijeke,
Drugim su pravcem zeljele teci,
Uvijek su bile daleke,
Nisu mi nista htjele reci.
A ja sam cekao...
I obalom se setao,
I losu naviku stekao,
Sam sam sebi smetao...

Uvijek me uzbudi taj mukli sum,
Al' cekam i nadam se...
Mjesec mi nocas postade kum,
I pratnja - sve zvjezdice.
Ja zakleo sam se,
Za sve moje godine,
Al' prazni su snovi,
Rijeka i dalje plovi...

Nikad me nisu voljele bujice te,
One su svoje tjerale.
I danas znam, da sve isto je.
Zlo donose, zlo odnose.
A ja sam cekao...
I obalom se setao,
I losu naviku stekao,
Sam sam sebi smetao...

Gorak sam zivot zivio tada,
Svi moji planovi u rijeku su pali,
Al' nista se nije promjenilo sada.
Drugima moje "ime" su dali...
I ljudi i rijeke,
Bujica ludih strasti,
Koga li sreca ceka?
Tko ce da se casti?

Ja sigurno ne,
Mene rijeke ne vole...