Sewen

Tišina dodiruje me,
Kao zadah vilenjaka, al' smiruje me,
I otvara mi vrata, podiže me,
Al' kako se barata snom...

Brišem cipele od blata,
Pitam se gdje mi je dom?!
Revoluciju sam preživio,
I nekako se smirio, umorio...

Sad lutam s rukama u zraku,
Sad sam u braku...
I pršte sjećanja - revolucija, blato,
Zadah tišine dodiruje zato...