Sewen

Kočija je ostavila trag,
Stazom gdje okopnio je snijeg.
Pocrnjele ruže na ulazu,
Ledom okovana prozorska okna,
I zabrinuta sjenka ćelavca
U bijegu od jutarnje molitve,
Od zvonjave...

Opet tragovi vode u Rim,
Putem siromašnih ribara,
Putem prokletstva...

Da li će zločin ostati nekažnjen
U vremenu kada su žene spaljivane bile?!
Žene su nerijetko vještice i kurve,
Al' svetice u bazenu strpljivosti.

Zvono očekuje stražare,
Stražari gaze ruže,
Ruže ne kriju sjenku...
Pod kotačem kočije puca led...
Slobodan izbor i zaslužena kob!

Osujećen pokušaj bjega...
Iz praha smo rođeni,
I tuđe u prah pretvarali,
Naš prah će vjetar odnijeti...