Hey Joe...

Sva sam si neka čudna. Možda je najprikladnije reći – osjećam se poput ispuhanog balona.

Teško je životno razdoblje iza mene. Rujanski su dani za mene uvijek teški, kao i za sve ostale Petrinjce; irealne slike proživljenog zla koje se svake godine vrate, htio ti to ili ne. Sjećanje na krasnu kolekciju gramofonskih ploča koju je tko zna tko razvukao tko zna kamo; mojeg Claptona, Rolling Stonese, Deep Purple, Azru, Bijelo dugme...pa i ovog samoukog ljevaka gitarista koji je „Hey Joe“ snimio one godine kada sam se ja rodila. Moj brat ga je fantastično skidao, sve njegove solaže, a puno godina kasnije moj junior ga je pjevao u rijetko dobrom rock bandu koji je kasnije promijenio vrstu glazbe.

A Jimi Hendrix? On je bio virtuoz, psihodelik, čudovište na gitari. Nešto sam ga se naslušala dok je brat skidao njegove rifove. Jimi je umro 18. rujna 1970. sa 27 godina, živio je divlje i brzo. Kao da je slutio da neće doživjeti neke zrele godine.

Sve ovo izgleda nepovezano, jelda? A povezano je – i sve ono što sam proživjela zadnjih desetak mjeseci, i rat koji mi je uzeo najljepše godine, i glazba koja je oduvijek bila moje utočište. Sve je to kaleidoskop mog života.

Čuvajte u sjećanjima čak i one najbanalnije trenutke radosti. Dobro će vam doći kad vas umori život.