Krvavi petrinjski rujan...

Rujanski su dani oduvijek Petrinju ovijali tracima ranojesenjeg sunca, berbom grožđa i petrinjskim pjesmama koje bi se pjevale po završetku berbe.

Rujan 1991. donio je Petrinji dane pakla, razaranja i smrti, nezapamćene kroz povijest grada lipa obgrljenog zelenim rukama Petrinjčice i Kupe i vinorodnim brežuljcima. Ratni vihor prekinuo je brojne živote i zauvijek izmijenio tolike sudbine.
16. rujan bio je zasigurno jedan od najtežih dana, i crnim je slovima upisan u stranice petrinjske povijesti. Na položajima oko Nove bolnice i Vile Gavrilović zarobljeno je i strijeljano sedamnaest pripadnika MUP-a i Zbora narodne garde. Četrdesetak ranjenih civila i gardista doveženo je u sisačku bolnicu. Stravičnu je sudbinu doživio gospodin Stjepan Komes, koji se na središnjem gradskom trgu rukovao sa tadašnjim predsjednikom Tuđmanom prilikom njegovog prijašnjeg posjeta Petrinji; nakon nečovječnog mučenja ruka mu je odrezana, a on je preminuo od teških ozljeda i krvarenja.
598 petrinjskih života progutao je vihor rata.

Samo, ne može se ubiti Grad.
Mogu se slomiti lukovi Njegovih mostova koje sam toliko voljela. Mogu se srušiti tornjevi Njegovih crkvi. Mogu se razbiti izlozi Njegovih dućana. Mogu se ubijati Njegovi stanovnici. Mogu se spaljivati Njegove kuće i vrištati u nebo dok gore. Ali Grad se ne može ubiti.
Grad koji je postao prije toliko stoljeća i preživio toliko osvajača i razaranja ne može se izbrisati sa lica zemlje. On naprosto strpljivo čeka da prođe uragan zla, i u samoći vida svoje rane sve dok ne dođu ljudi koji će Ga voljeti. Čeka da dođu neka nova djeca, koja će sjediti na klupama u parku, gledati lipe Ilirke koje su posadili Napoleonovi grenadiri, i moćno stablo gingko bilobe koje se uzdiže visoko iznad parka, prosipajući ujesen najljepši žuti tepih koji sam ikad vidjela ispod svoje prekrasne krošnje. Čeka da se iz nanovo izgrađenih kuća, koje su vrišteći gorjele, opet začuje dječji plač i smijeh.
Grad nosiš u srcu kud god da odeš. Ovijaš Ga svojom silnom tugom i ljubavlju, i tako skriven duboko u tebi ostaje onakav kakav je bio prije strašnog razaranja. U tvojim mislima i snovima Njegove su kuće pune života i smijeha; nema zadaha smrti, slomljenih krošanja i nagorenih ruševina. Nema stravične tišine koja je zavladala nakon što je utihnula rika topova; u tvojim mislima i snovima zrak je ispunjen lepetom krila i cvrkutom svih Njegovih ubijenih ptica.
Kada Mu se konačno vratiš, nakon godina izbivanja, grliš svaku Njegovu ranu, otireš i svoje i Njegove suze, grliš stabla lipa koje nigdje tako zlatno i mirisno ne prosipaju svoj prah kao na stazicama tvoga djetinjstva i života.

Neka se nikada nigdje ne ponovi pokušaj ubijanja Grada kakav je preživjela Petrinja u rujnu 1991. godine.