To je tako...

Umor duše daleko je teži od umora tijela.

Umorno tijelo utone u san bez snova, teško poput olova i željno počinka. Umorna duša pokušava pronaći mir i skutriti se u tišini, u sigurnosti svog doma, preumorna da shvaća ili traži rješenje.
Pa pijući čaj od matičnjaka pusti Amiru Medunjanin, sklupča se poput nekadašnjih štrena vune iz kojih su nastajale najljepše veste i sklopi oči, prelazeći u jednu sasvim drugu dimenziju u kojoj nema ni straha, ni boli, ni nerješivih situacija.Ležeći tako sklupčana dovuče se do tijela koje već naveliko spava, uvlači se u krhko vozilo koje nam je dano na ovom ponekad tako surovom putu i nemirna čeka trenutak da počine i barem na tren zaboravi svoju tugu.

I sve je dobro dok pjeva Amira; kad utihne njen prekrasni glas ostaje mukla tišina prepuna demona i tuge. Duša se uvlači sve dublje i dublje u tijelo pokušavajući odahnuti, skinuti svoj teret od uspomena, od boli, od razočaranja. Uglavnom budna dočeka novo jutro, novu nadu da će svitanje iznjedriti svjetlost i razvući olujne oblake.
Kad uvidi da nije tako, skupi ono malo snage preostale za novi dan, nadajući se da će kismet učiniti svoje.
Ako i ne učini, opet ostaje divna Amira koja svojim glasom tako divno miluje dušu.

I tako danima. Sve dok umor ne ishlapi poput boce loše zatvorenog vina i ne ostane samo gorak okus u ustima; jer mora doći dan da se gorčina prelije u radost i rasvijetli dušu poput najljepšeg plavetnila proljetnog neba.

Treba samo izdržati. Doći će taj trenutak. Prije ili kasnije.