Narukvica

Jučer sam, nakon trideset pet ili više godina, vidjela ženu koja je u mojim sjećanjima ostala sićušna, krhka djevojčica toplih smeđih očiju i vedrog osmijeha.

Prva sam došla u piceriju. Razmišljala sam hoću li je prepoznati kada dođe. I prepoznale smo se, bez greške; koliko god su nas godine izmijenile, pogled i osmijeh ostali su isti. Dugo smo razgovarale o svemu i svačemu, o svim godinama koje su ostale iza nas, gledale slike naše djece ( čuj djece, odraslih ljudi koji će u našim očima zauvijek biti djeca ). Smijale se dok sam njenom suprugu kupila feferone sa slavonske pizze jer čovjek ne jede ljuto, i konobaru koji je u šali konstatirao da ga uvijek začudi maslina na slavonskoj pizzi.

Donijela sam joj na dar svoju skromnu knjižicu, a ona me ostavila bez riječi poklonivši mi narukvicu od rozenkvarca. Kako je znala da mi baš ona treba, to je dobro pitanje. Ne vjerujem u slučajnosti; nešto ju je ponukalo da baš nju odabere.

Hvala ti, Helena. Nosiću je stalno jer mi je i posebna i potrebna. I nastojaću ne upropastiti orhideju, i povremeno staviti onu prekrasnu maramu – leptira oko vrata.
Narukvica mi je poseban znak, ne tek ukras na ruci, i silno sam ti zahvalna na njoj.

( fotke ne stavljam, to već znate; šteta jer je narukvica preposebna :) )