29

četvrtak

lipanj

2023

910

Prošlo je 910 dana od onog kobnog, prosinačkog ranog poslijepodneva kada je u Petrinji vrijeme stalo u 12 sati i 19 minuta.

910 dana straha, očaja, a onda i beznađa i letargije. Prema evidenciji, preko 16 000 potresa protreslo je petrinjsko ravno polje u tih 910 dana. Zastrašujuće brojke, i jedna i druga.
Sjećam se dolaska državnog vrha u Petrinju odmah iza prirodne kataklizme. Sjećam se i svih obećanja i neispunjenih rokova. Sve se odvijalo usporeno, uz silnu papirologiju i izmjene koje nisu znali objasniti ni oni koji su radili na njima. Samo za ruševinu pored moje kuće trebalo je sedam mjeseci za izradu elaborata i uklanjanje; za to sam vrijeme imala crvenu naljepnicu. Nisam tražila ništa, ni bočicu vode; znam da ima onih koji su u sekundama ostali bez svega.

Gledam naše starije sugrađane; puno ih govori isto – nikada više neću ući u svoju kuću. Umrijeću a neću dočekati da je vidim obnovljenu.
Gledam Dom umirovljenika koji još uvijek nije završen, i tko zna kad će biti. Svaki put ima neka nova izlika i novi rok do kojeg će radovi okončati. Što tek reći o nasipu oštećenom u potresu? Dani prolaze, doći će jesen i opet ćemo strepiti i nadati se da će vojska i vatrogasci uspjeti boks barijerama skrpati nasip da izdrži. Jer nadležni tvrde da je izrada radne dokumentacije vrlo zahtjevna; pa tako 910 dana.
Gledam staru gradsku jezgru, u kojoj se konačno nešto počelo raditi, i nadam se da radovi neće stati. Onako kako će, po svemu sudeći, stati na gradilištu nove škole. Svi prebacuju lopticu jedni na druge, ministarstvo ovoga na ministarstvo onoga. Nitko kao ništa ne zna i nije nadležan.

A škola se gradi za našu djecu, gospodo. Za naše prekrasne mališane, koji više ni ne reagiraju na potrese od 3,5 po Richteru. Koji idu u baptističku crkvu na satove klavira, gitare, roga ili trube. Za djecu koja su još uvijek izložena opasnosti da bi došla do slastičarnice u centru grada, i nije sigurno da se samostalno kreću gradom jer trebaju hodati ili kolnikom ili ispod kojekakvih sigurnih koridora ( čitaj – dasaka na skelama ). Za djecu koja, kad negdje osjete miris lipe, kažu – ovako miriši Petrinja. Za njih se gradi nova škola. Odnosno gradila se; kako stvari stoje radovi se neće nastaviti.

Umorna sam. Silno umorna i razočarana. Koliko nas se još treba razboljeti i umrijeti od tuge?

Naša djeca zaslužuju bolje. Zaslužujemo svi, ali oni zaista zaslužuju samo najbolje.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.