Ajmo nokat od kristala

Kristalni servisi se nikad nisu vadili iz kutiješina u kojima su stajali.

Ni čaše, ni posudice za bombone, ni pepeljare, ni ogromna zdjela za voće. Sve je to služilo za sakupljanje prašine. Jer šta ako se čaše izvade pa se koja slupa? Pa to bi bila tragedija ravna onoj da neko božemeprosti slupa najskuplji servis iz dinastije Ming.
Ja sam svega dva puta išla oprat kristalne čaše. Jednom doma, jednom u gostima. Jel možda trebam reć da sam obadva puta skršila po jednu čašu?

Prvi put doma, bila je neka turboposebna prigoda pa je moja ispaćena roditeljica na jedvite jade izvadila ne jedan, nego dva servisa kristalnih čaša. Mi svi u čudu, ko da je izvadila krunu britanske kraljice. A ona sva važna – pa eto nek bar jednom šljašti kristal na stolu.
Pazila je ko kobac cijelo vrijeme, da ne bi slučajno neko okrhno njene relikvije il nedajbože slupo, da mu odmah ruku iz ramena izvali. Sve prošlo u redu, gosti se razišli i ja krenula prat čaše. Pa ću prvo uzet te kristalne, da ih odmah po ispiranju slažem na posebnu tacnu. I perem ja, ona ulazi u kuhinju i drekne mi iza leđa:
-ŠTA RADIŠ TI, JESI NORMALNA?!
Već na „šta“ je meni jebena kristalna relikvija ispala iz ruku sklizavih od čarlija i – ode mast u propast. Osto samo stalak od čaše cijel. Bila je u takvom šoku da je samo rekla – ti više ni blizu nećeš prić mom kristalu dok sam ja živa. Ja sam bila presretna jer me nije zadavila u sudoperu. A čaše se više uopće nisu vadile, jedino je tu i tamo pripomenula da ima toliko i toliko kristalnih servisa i onaj raspareni, pa me znala pogledat ko da će me zgromit svake sekunde.

Drugi put sam bila u nekim fensi svatovima u Zagrebu, gdje nije bilo dosta da se iznesu rođeni kristalni servisi doma za doček mladenca, nego se uzeo i servis od susjede koji je valjda potjeco iz Tahijeve loze. I gdje mi je uopće bila pamet dirat te čaše, ići ih prat? Jel ja nisam mogla sjedit ko svi drugi i pravit se da ne vidim sve prljave čaše? Ne, ja sam morala ić rogljat po sudoperu, i krenula ispirat, i prvu tu prastaru kristalnu čašu skršim ko da nikad čaše prala nisam.
Pita moja Ankica da kaj se to zlupalo. Reko – nikaj, zapela sam kriglom za pipu. ( Gdje ću ženi reć da sam skršila čašu staru ko Keops, pa ona za pol sata treba ić na kćerino vjenčanje; samo treba da je šlagira prije polaska. )
Poslje svatova nije se ni sjećala čaša. Na svu moju ludu sreću nije se vjerojatno ni sjećala ko je rondo po sudoperu prije dolaska njenog zeta, zvijezde dana. Šta je rekla susjedi – e to je pitanje vrijedno milion novaca.

Zato nikad nemojte kupovat te kristalne budaleštine pa ih držat po kutijama; šta imate od njih?