Zahvat na ljami

Znaš li ti šivati? – pita me manji najdraži frajer.

Ostajem malo zatečena, jer moje šivačke sposobnosti i nisu bogznašto.
-Zavisi što treba šivati – odgovaram.
-Ma treba ljami prišiti samo malo nogu. Ako je donesem, hoćeš li je znati sašiti?
-E to ću znati. Donesi je, samo mi reci koju boju konca trebam.
-Pa kako ne znaš, ljama je svijeklosmeđa – objašnjava on.
-Moram pitati, nisam bila sigurna – odgovaram ja, najfriškija šivačica ljamine noge.

Tražim limenu kutiju od keksa u kojoj već godinama stoje konci za goblene, koje sam u ratu bjesomučno pikala. Konačno je došlo vrijeme da se poneki i upotrijebi. Pronalazim jedan svjetliji i jedan tamniji smeđi konac, i odmah mi je lakše jer ću moći obaviti zahvat na ljami.

Stiže manji najdraži frajer, noseći ljamu u torbi. Navuklo se nevrijeme, grmi i sijeva na sve strane, a ja pokušavam uvući konac koji je frajer odabrao u iglu. Uzela veću iglu i svejedno imam tehničkih problema jer ne vidim to skroz sitno.
-Pa kako ne ide? I kako ćeš šivati ako ne vidiš staviti konac u iglu? – ispituje on dok me gleda kako se borim sa koncem i drži ljamu.
Konačno konac ulazi tamo gdje treba, i krećemo sa zahvatom. Manji najdraži frajer drži ljamu, i uz bljeskove sa nebesa šivamo ljaminu nogu. On netremice gleda kako šivam.
-Hoćeš da još jednom prešijem?
-Što znači prešijem?
-Pa da još jednom šivam nogu.
Cima nogu i govori:
-Ma ne treba, odlično si sašila.
Napravim tri, četiri čvora i odrežem konac škarama. On okreće nogu na sve strane.
-Uopće se ništa ne vidi, zato jer smo uzeli svijeklosmeđi konac. Jako je dobro. A ti si šivala lijevom rukom.
-Da. Isto kao što ti crtaš lijevom rukom. Daš mi jednu pusu za šivanje?
Klima glavom i daje mi ne jednu, nego dvije puse. Bonkica se pokušava dočepati ljame pa je spremamo, za svaki slučaj, da ne bi opet morali pristupiti kirurškom zahvatu.

Pa ako vam treba ljevoruko prišivanje ekstremiteta na plišancima, slobodno se javite.
Imam konaca za goblene svih boja.