I opet...

Danas je neizvedivo pisati o smijehu.

Za stravičnu katastrofu koja je pogodila Tursku doznala sam vozeći se za Zagreb, na drugu rundu moje osobne borbe iz koje želim izaći kao pobjednik. Srce mi se smanjilo za dva broja dok sam, ležeći u sanitetu, čitala poruke prijateljice koja u Turskoj ima i obitelj.
Naša su sjećanja još uvijek svježa, naše su rane vrlo bolne, ali ovo...za ovo ne mogu pronaći riječi.

Ne gledam vijesti, ne gledam slike razaranja i tuge i smrti koja je ovila ljude tamo. Ne mogu. Jer i moje su slike još žive i jake, a neusporedive sa onim što bih mogla vidjeti. Ne mogu, jer znam i osjećam da me stres koji se taložio i taložio i doveo u stanje koje sada vraćam u ono nekadašnje. Trebam svu moguću stabilnost i čvrstinu kako bih izgurala sve što je preda mnom.

Moje misli, molitve i srce su uz sve stradalnike, uz spasioce, uz sve one koji ulažu nadljudske napore da pomognu žrtvama ove strave koja se dešava u Turskoj i Siriji. Uvjerena sam da će pomoć stizati sa svih strana. Kao što sam jutros prenijela u tekstu našeg županijskog informatora - ne zaboravimo pomoć koju nam je Turska uputila u najtežim trenutcima koje smo preživjeli.

I molim vas, po zko zna koji put - shvatite konačno koliko smo krhki, koliko smo maleni i koliko je malo potrebno da se život zauvijek izmijeni i nanese toliko boli.

O dobroti koju sam danas iskusila ću govoriti neki drugi put.
Danas je i moj kutak svemira obavijen tugom zbog silne ljudske patnje.

( photo - 13thLover, Twitter )