Audicija za život

Anita Lasker-Wallfisch u Auschwitz je deportirana 1943. godine kao osamnaestogodišnja djevojka.

Potpuno golu, ošišanu do kože, sa svježe istetoviranim brojem na ruci pitali su je tek ovo - što je radila prije rata. Odgovorila je - svirala sam violončelo. Nije znala da joj je glazba u tom trenutku spasila život.
U logor smrti stigla je u vrijeme kada tamošnji orkestar nije imao violončelista. Odveli su je u takozvani glazbeni blok, dali joj instrument u ruke i Anita je odsvirala audiciju za život. Ne baš život dostojan ljudskog bića, ali nije otišla u plinsku komoru za razliku od milion i pol svojih sunarodnjaka čije su zadnje misli i nade ugasle u Auschwitzu.
Anita je svirala i za Anđela smrti, kako su ga logoraši nazivali. Ne želim niti napisati njegovo ime; Neljudi su bjelančevinaste nakupine čistog zla i ne zaslužuju da se njihova imena uopće ikada spomenu.Anđeo smrti volio je Schumanna i uglavnom ga je opuštalo Schumannovo "Sanjarenje".
U jednom intervjuu izjavila je:"Dok sam svirala nisam osjećala ništa. Znala sam da je on tu, da moram svirati ne gledajući ga uopće. Ali znate, glazbu ne možete zaprljati; oni su bili zagađeni, ali ne i glazba, ona je previše moćna".

Pokušavam se zamisliti u njenoj koži, koži vrlo mlade djevojke odjevene u prugastu logorašku odoru koja svira jedan od najljepših klasičnih komada ikad skladanih Nečovjeku koji je skrivio smrt tolike nedužne djece, žena i muškaraca. Svira Nečovjeku koji je poželio malo opuštanja uz klasiku nakon svih gadosti koje je taj dan počinio. Svira za svoj život, jer ga jedino tako može sačuvati.

Anita Lasker-Wallfisch preživjela je Auscwitz i otišla u London, gdje je osnovala Engleski komorni ansambl u kojem je godinama svirala. Ne više za život; svirala je svjesna koliko je glazba moćno oružje, koliko je glazba u stanju prenijeti u sasvim drugu dimenziju i rasvijetliti najcrnju tminu.

Na svijet dolazimo ne donoseći ništa; tako i odlazimo - ne odnoseći sa sobom ništa, jer ono što smo činili tijekom života ostaje iza nas poput traga u beskraju. Nitko od nas ne može rođenjem odabrati spol, vjeroispovijest i boju kože, ali može odabrati želi li biti svjetlost ili tama svijeta.To je uistinu stvar odabira svakog od nas. Zapitajte se što želite biti, svjetlost ili tama. Ali bez uvjetovanja. Jeste li spremni biti lučonoša dobra, gledajući u svakom čovjeku koji vam dolazi u susret samoga sebe? Možda baš vaša luč dobrote i ljudskosti donese prevagu i zauvijek rasvijetli tamu. Zlo se ionako uvijek na kraju samo pojede, tako to ide, bez iznimke.

Ja znam što sam oduvijek birala. Glazba je i moje utočište, baš poput smijeha. Biram svjetlost. Biram logorašicu koja svira za goli život, i svijetli poput najsjajnije zvijezde na vedrom ljetnom nebu.

( napisano o obljetnici oslobođenja logora smrti Auschwitz 27. siječnja 2020.; photo - Anita Lasker Wallfisch prije deportacije )