Sjeti se, sjeti se...

Danas sam ispalila na živce, jer se al nikako nisam mogla sjetit imena mog profesora glazbenog.

Sad će neko reć – kakve on veze ima s Novom godinom? E pa ima. Jer smo morali odslušat novogodišnji koncert Bečke filharmonije, zapisat šta se sve sviralo na koncertu, svaštanešta. One za koje je posumnjo da su eventualno od nekog prepisali spisak odsviranih valcera i polki i marševa, iz zafrkancije bi pito kakvo je cvijeće bilo u aranžmanima il tako nešto.
I danas gledam na teveu prijenos iz Beča, usput štračim po fejsu i naletim na objavu jedne školske kolegice koja komentira koncert iz Beča. Tu i naš školski kolega prokomentira našeg profesora iz glazbenog, al samo prezime. E tu kreće muka po imenu; ne bi se sjetila imena, nema šanse. Zovem treću školsku kolegicu da vidim jel se ona sjeća; naravno da se ne sjeća, al zvaće četvrtu jer bi se ona morala sjećat. Šalje poruku za deset minuta da se ne sjeća ni četvrta. Šaljem upite na još par ljudi, i konačno jedan od upitanih šalje u poruci ime, pa mi trenutno biva lakše jer bi ja vjerojatno još sad razmišljala, sve dok se ne bi sjetila.

A već kad spominjem tog našeg profesora glazbenog, zaslužan je šta smo u drugom srednje išli u Lisinski gledat rock operu „Gubec-beg“. Sjećam se da sam nosila tamnocrvene suknja-hlače, crnu dolčevitu i nove crne cipele. Jel možda mislite da me nisu počele žuljat još prije nego šta sam ušla u bus? I onda sam ja u Lisinskom, dok su se gasila svjetla, izula lijevu cipelu i držala stopalo na cipeli. Uživala u sjajnoj izvedbi na stejdžu sve dok mi nije došlo da krenem prekrižit noge i moja lijeva cipela se otkondrljala u red ispred, pod stolac. Kad je završio glazbeni spektakl, morala sam čekat naklon ansambla, pa bis, pa svaštanešta da bi konačno došla do cipele koju je taj tamo neko ispred mene sa čuđenjem gledo i ko zna šta je mislio otkud ta cipela. Srećom je nije diro nego ostavio da stoji, pa sam je jedva dobavila i obula se, da ne idem kući samo u desnoj cipeli.

Uglavnom, mene je današnji koncert iz Beča vratio u davna vremena, a i istreniro pamćenje nekolicini onih koje sam ispitivala za profesorovo ime.
I kad smo već kod koncerta – Helga Vlahović je bila ko stvorena za vođenje prijenosa iz Beča. ( To samo da pokažem da nisam baš sva imena zaboravila. )

( photo by Sound Report )