730

Čemu nas je naučilo 730 dana straha, tuge i boli za svakim komadićem Petrinje koji je nepovratno nestao ili uzalud čeka obnovu?

Da grad volimo i nosimo u srcima gdje god bili, da svaku ranu koju je pretrpio doživljavamo kao svoju, da strašne ruševine stare gradske jezgre gledamo onakvima kakve su nekad bile. Pravimo se da ne vidimo kako za dvije godine obnova centra grada još uvijek nije počela.

Da postanemo još bolnije svjesni kako je naš grad posljednjih trideset godina sustavno zanemarivan i ostavljen da propada. Što drugo reći o gradu pedeset kilometara udaljenom od Zagreba koji nema ni autobusnu ni željezničku postaju? Pravimo se da ne vidimo kako ni trideset godina nakon rata, ni dvije godine nakon potresa ništa nije učinjeno da budemo bolje prometno povezani sa ostatkom Hrvatske.

Da stoički krpamo samo ono najnužnije, mi koji smo imali sreće da nam kuće požute ili pozelene. Da postavljamo hrpu pitanja na koje nam ne znaju dati odgovore oni koji bi ih trebali imati. Pravimo se da ne vidimo kako se pukotine na našim ili susjednim kućama šire, pravimo se da ne čujemo nesuvisle odgovore koje nam daju. Pravimo se da ne vidimo da su već dvije godine birokracija i papirologija bitniji od obnove.

Da gledamo našu djecu kako već dvije godine u takvim uvjetima, iza svih stresova i straha, kroz ruševine idu na probe zbora, u glazbenu školu, na treninge ili sa svojim tetama u vrtiću crtaju znamenitosti Petrinje. Kako hodaju ispod takozvanih sigurnih koridora ili kolnikom tamo gdje ih nema, a kuće su označene tablama – kretanje na vlastitu odgovornost i omeđene trakama, pa se nogostupom ne smiju kretati. Pravimo se da ne vidimo kolikoj su opasnosti zapravo izložena naša djeca već dvije godine.

Da ipak uživamo u pogledu na naš stoljetni park, tako prekrasno okićen u ovo božićno vrijeme. Krošnje lipa ilirki i dalje dodiruju nebo. Zajedno s nama prave se da ne vide izloge dućana na kojima stoje natpisi „Sretan Božić“ iz 2020. i kroz njih gledamo nebo i ruševine već dvije godine.

Da suspregnemo osjećaje i suze svaki put kada krenemo prema centru grada jer moramo njime proći. Vrijeme koje je proteklo nije donijelo olakšanje, i teško da ga može donijeti. Dvije godine se pravimo da ništa ne osjećamo dok prolazimo krhotinama svojih života.

Prestali smo slušati sva isprazna obećanja koja su to samo i ostala. Prestali smo očekivati ispunjenja rokova jer su odavno iscurili. Pravimo se da ne vidimo koliko sve to vidimo, već dvije godine.

Onima koji u svojim rukama imaju moć da podignu Petrinju s koljena možemo reći tek slijedeće – pravimo se da ne vidimo kako ćete drugu godinu zaredom sjesti u službene automobile, doći u Petrinju, napraviti pokoju fotografiju i nizati obećanja, pa zaboraviti gdje ste bili čim pređete kupski most.

Naša djeca zaslužuju živjeti u svome gradu i hodati obnovljenim ulicama i živjeti u obnovljenim kućama. Naš izmučeni grad zaslužuje da ga se podigne iz ruševina. Naša ga srca i ruke grle cijelog života, ne samo proteklih 730 dana uzaludnih iščekivanja i razočarenja.

( centar Petrinje u prosincu 2022., fotke – Marta Kalfić )