Žena zvana Hrabrost

Nije ona prva pratilja na sinoć održanom izboru za najuzorniju hrvatsku seosku ženu.

Ona je žena koja je primila toliko teških životnih udaraca, i ustala je iza svakoga. Stisnula zube, ustala, otresla prašinu i razvukla svoj blistavi osmijeh, pa krenula dalje.
Dovoljno je reći da je u potresu potpuno uništen njen frizerski salon u staroj gradskoj jezgri, kojeg je potpuno renovirala nekoliko mjeseci prije toga, i da je njena obiteljska kuća u Nebojanu zbog stravičnih oštećenja morala biti srušena. Smrzla sam se kada sam prvi put vidjela fotografiju na kojoj Ivančica šiša ispred Tomićeve kuće, u onoj stravi od pozadine gdje se vidi luster i uništeni Jucin klavir, a u prizemlju je njen uništeni salon. Znate li vi koliko snage treba za tako nešto? Bolje da ne znate. A to je samo jedan komadić njene životne priče.

Uvijek je nasmijana; ne možeš ne zapitati se otkud joj tolika snaga? Otkud je crpi? Odgovor može biti samo jedan – ona je borac, i za nju nema predaje, nikada i ni pod kojim okolnostima. Ona je moćna, uporna, prekrasna žena zaraznog osmijeha.

Tako da ona može biti prva pratilja samo članovima žirija. Meni, i svima koji je poznaju, ona je Žena zvana Hrabrost. Pogledajte je samo na obje fotografije; prva je puna prkosa ( pa neće meni potreščina izbiti dah iz pluća i kruh iz ruku ), a druga je puna njenog osmijeha i ponosa, u prekrasnoj nošnji naših Nebojančana.
Moj naklon i iskrene čestitke, draga Ivančice.