Najbolje od života

On je bio moja najveća radost puno prije većeg i manjeg najdražeg frajera. Još su uvijek u kutovima mojih sjećanja tako žive slike njega kao malenog dječaka. Njegovu je energiju bilo jako teško pratiti; sve što je radio prštalo je energijom i radošću.

Sjećam se kako je prve godine progonstva bio silno zabrinut hoće li sveti Nikola uspjeti pronaći naš novi dom, a namijenio mu je pismo koje sam napisala jer je imao tek pet godina. Poželio je samo one malene figurice vojnika, koje sam kupila u sisačkoj Nami i nisam mogla odoljeti da mu ih ranije ne stavim u čizmu. Kasnije je taj fenomen prozvan sindrom Brezje, jer sam zapravo uvijek izlijetala ranije s poklonima. Radovala me njegova silna radost darovima, čak i onim najskromnijim.

Sa sedam godina završio je na šivanju arkade, koju je razbio na betonsku cijev. Sa deset smo preživjeli vanjski prijelom podlaktičnih kostiju, zarađen na školskom igralištu. Sa jedanaest je probio ruku na kvaku, netko je zalupio vrata u školi pod odmorom a on naletio. Sa sedamnaest je operirao koljeno, gotovo potpuno uništeno treniranjem rukometa; a silno je želio postati najbolji rukometni vratar ikad. Uglavnom otišlo mi je barem deset godina života na sve stresove uzrokovane njegovim pustim lomovima; padove sa skejtborda i bicikla i rola neću ni spominjati, nisu bili tako stravični.

Sjećam se kako je jednom zgodom otišao sa ekipom na neke kasne trešnje, naravno ravno sa kupališta. Govorimo o vremenu bez mobitela, i utjerao mi je jeziv strah u kosti jer nisam znala gdje je. Tad sam se zapravo najviše naljutila na njega, čak je imao zabranu izlaska iz dvorišta nekih par dana.
Džeparac za maturalno putovanje zaradio je sam i kupio mi u Barceloni fensišmensi Benettonovu majicu; još je čuvam u ormaru, rijetko je nosim jer me uvijek podsjeti na neko naše zajedničko teško vrijeme, iz kojeg je izišao sa širokim osmijehom na licu i postao prekrasan mladi čovjek.

Oduvijek je bio sjajan u školi. Na prijemne ispite u Zagrebu išao je doslovno bez ikakve pripreme, i sjećam se da je na Filozofskom nedostajala nijansa da upiše engleski. Bila sam očajna jer nisam mogla izdvojiti novce da plaćam fakultet u metropoli, a on je tek prokomentirao - nema veze, ionako mislim da ću biti dobar učitelj. I upisao Visoku učiteljsku školu, među najboljima na prijemnom ispitu. Dao sve ispite na vrijeme i diplomirao među prvima u svojoj generaciji.

Ono što me kod njega oduvijek najviše oduševljavalo je njegova vedrina i dobrota. Bez obzira što se oko nas dešavalo ( a bilo je stravično teških trenutaka ), njegovo je lice uvijek bilo nasmiješeno. Svakom čovjeku uvijek je pristupao i danas pristupa kao sebi ravnom, i svakom čovjeku pruža ruku onda kada mu je potrebna.
On je najbolje što mi se dogodilo u životu. Moja svijetla točka koja je rasvjetljavala sve najstrašnije tmine i držala me na površini.

Tek sam nedavno, sasvim slučajno otkrila tonske zapise sa humanitarnog koncerta pod nazivom "Želim igralište", održanog na inicijativu nekolicine učitelja koji su željeli urediti školsko igralište za učenike.
Mladi učitelj koji pjeva je moj sin. Ono najbolje što mi je život mogao dati.

( napisano 2019. i posvećeno posebnom mladom čovjeku, mom sinu, mladom učitelju )