Šta reći...

Eto sam krenula stavit omekšivač u vešmašinu i izlila pola čepa sa strane, po kroksama i podu. Jebiga 33 stupnja su vani, smutila me vrućoća naskroz. I šta bi tek napravila da krenem zalijevat paradajze; pa bila bi mokra ko da sam ronila na dah.

Pa ću radije napisat ekspoze kodnog naziva „ko vara, zlo ne misli – naprosto ima neki gen viška“.
S tim se pitanjem godinama rtva struka, psiholozi i kojekakvi savjetnici i nadrisavjetnici i mudraci. Nude sve moguće razloge, objašnjenja, traže krivce a zapravo ih nema. Odgovor je skroz jednostavan, ko šta sam več naspomenula. Krivi genetski kod.
Ima ljudi ( pod tim mislim i na muškarce i na žene, da se razumijemo ) kojima je trava uvijek zelenija u susjedovom dvorištu. Možeš ti kutomjerom i škarama za nokte održavat travnjak, džabe sve. Jer kad naleti na naglozeleni friški travnjak negdje u prolazu...ode mast u propast. Zaboravi koliko truda treba da se kutomjerom i škarama drnda po travi, zaboravi da ti pamtiš rođendane i godišnjice od obadvije familije, zaboravi da godinama kuvaš čaj i nosiš andole i toplomjer u slučaju bolesti. Jebeš sve to kad je ljepše pogledat i prohodat po dotad neviđenoj travi.
Poznajem dosta ljudi koji tako funkcioniraju godinama. Računaju – ko Lesi je, uvijek se vrati kući, ko će se opet navikavat na nečije hirove i izvoljevanja. Vide se u kući u prolazu, zajedno su na svim obiteljskim okupljanjima gdje Lesi obavezno bude uz nogu da ne bi bilo skandala. A i šta će mu, kad ima rezervni teren za kondicione treninge, jel tako.
Neki zajune pa se zbog boljeg travnjaka i razvedu. Eto spektakla – poštar, frizerka, susjedi, da ne spominjem familiju, svi u šoku. Pa šta je bilo, pa vakinaki ( il vakanaka, svejedno je ), pa nikad za vas ne bi rekli, eto svugdje ste bili zajedno...a ne znaju da je Lesi ko zna koliko puta bio po raznoraznim ekspedicijama s kojih se uspješno vraćo kući. I opet će, samo dok prođe malo vremena da upozna novi teren i sve obilježi.

Ja ću, iz pozicije žene koju se varalo i pojma nije imala jer nikad nije provjeravala i kopala po džepovima ( tad još nije bilo mobitela ) reć samo ovo – nemojte si nikad dozvolit da vas podcijeni neko ko vas zapravo nije vrijedan. Ako ne shvaća šta ima pored sebe zbog tog jebenog krivog gena, onda nemojte uzaludno provest godine života s nekim kome je do vas stalo ko do lanjskog kalendara.
Kad se izblejite, dobro ispušite nos i bacite kutomjer i škare, jer vam sigurno više neće trebat. Svaka čast Lesiju, al nek traži drugi kutomjer i škare i travnjak.

( fotku sam našla na stranici Najljepši citati, stavila ju je tamo izvjesna Mery Merss; osobno bi radije stavila australskog vatrogasca sa vombatom, al kad su odabrali Bonda – nek im bude, a i onaj ko voli vombate sigurno nije ko Lesi )