Krasotice

Moji povremeni boravci u Lici donijeli su mi bliske susrete sa srnama.

I inače su mi srne među najdražim životinjama, ali imati priliku gledati ih u njihovom prirodnom staništu, i to u blizini kuće, uistinu je nešto posebno. Još je posebnije kada rano ujutro uđu u vrt pa malo opustoše ciklu, čije lišće jako vole jesti, ili grickaju mahune. Samo moraš biti vrlo miran i uživaš u pogledu dok se one goste svojim omiljenim poslasticama.
Iza kuće je moja omiljena vriština, čistina iza koje je šipražje i šumarak koji negdje dublje krije njihovu logu. Vrlo su plahe i lako ih je prestrašiti. Svoje loge u šipražju napuštaju rano ujutro i pred sumrak, i dovoljno je da čuju tek jači šum da pobjegnu u zeleni zagrljaj šumarka i nestanu iz vida. Kada izađu, mirno pasu i podižu svoje prekrasne glave tek kada začuju lepet krila ptica koje se u sumrak vraćaju u svoja gnijezda. Ako nema vjetra koji bi im donio čovječji miris, gledaš ih sve dok se ne najedu i ne zamaknu u šumarak, na putu prema sigurnosti njihove loge.

Kaže mi moj ispaćeni životni supatnik da je večeras u sumrak jedna od srna izvela vrlo maleno lane, staro možda desetak dana, i da je skakutalo po vrištini praćeno budnim pogledom svoje mame. A meni žao što nisam i ja tamo, u svježini sumraka, i što ih ne mogu vidjeti.
Zato sam iskopala ovu staru fotku, koja je nastala dok sam se oporavljala iza moje prometne. Nisu krasotice slutile da ne mogu spavati i da se nadam susretu s njima. I mene je iznenadilo šuškanje u kukuruzu, pa sam odložila šalicu kave, sjela na travu blistavu od rose i čekala da se pojave. Izašle su na čistinu, i uspjela sam okinuti dvije - tri fotke dok su odmicale prema svom puteljku.

Silno volim srne. Toliko je ljepote u njima i toliko nježnosti.