Tako je dobro oživjeti smijeh

U nekoliko sam navrata govorila o tome kako je moja ispaćena roditeljica sa svih okupljanja tipa svatova i svih vrsta proslava kući dolazila bez glasa i nogu naotečenih od plesanja. Ode od kuće normalna, a vrati se bez tona i otežanog kretanja od bolova u nogama. Tata je volio pjevat i plesat, ali je to radio sukladno društvenim normama. A mama...ko potop. Ponese je svirka i ona izmakne kontroli, i nema sile koja bi je zaustavila.

Ja sam, naravno, morala povuć mamine gene po tom pitanju. Ni ja ne znam i nikad nisam znala sjedit na feštama ko torta. Na kraju krajeva, sjedit mogu i doma; kad već negdje dođem, šteta je ne slagat najzačudnije i ponekad zahtjevne plesne koreografije.
Dugo nisam plesala. Nije bilo baš ni neke prilike. Korona nas je paralizirala, potres ubio i emocionalno i kako god hoćeš, tako da sam mislila da sam zaboravila plesat. A usput, moja kičma vrišti već par godina i onda šta možeš očekivat.
Al bila sam u krivu. Nisam zaboravila plesat, samo mi je trebo okidač. I pojavio se, u vidu proslave rođendana jednog dragog prijatelja. Poznata ekipa, poznat teren i eto prilike za povratak Džedaje. Zapravo sam mislila otić tamo, malo posjedit ( jer mi je sjedenje smrt ) i vratit se doma. Ispostavilo se da sam i to krivo mislila. Kad smo probili šifru za prihaklat mobitel na onu kutiješinu šta može služit i za karaoke...pa falila je samo disko kugla. Prošli sve glazbene žanrove, napjevali se, naplesali se ( neki manje, neki više ) i nasmijali se ko što dugo, dugo nismo. Evo samo jedan prizor – razularili se na „Dancing Queen“ od Abbe, pjevali iz petnih žila da bi nam i ABBA pljeskala, i to uz upaljena svjetla mobitela, da bude ko u disku.

Moram priznat da se dugo nisam tako napjevala i rasplesala. I tako mi je dobro sjelo. Toliko dobro da ne žalim zbog današnjih bolova u koljenima zbog spomenutih koreografija, kičma me ionako boli. I glas malo trokira, al ništa strašno.
Tako je dobro napunit baterije. Lakše ću sutra ujutro hodat svojom rutom prema poslu.