487

Kada sam vidjela kamione s vojskom kako kreću prema centru grada, postalo mi je jasno da se tamo dogodilo stravično razaranje, puno gore od onoga što sam vidjela na svojoj kući i u Brezju.

Kada sam vidjela spot sa snimkama po prvi put, mislila sam da će mi srce prepući od bola. Nestalo je toliko toga poznatog i voljenog. Nestao je ubrzo i spot sa tv ekrana, jer je bilo puno pritužbi da sadrži uznemirujuće prizore. Bilo bi zanimljivo saznati i gdje su nestali novci prikupljeni od telefonskih poziva na broj objavljen u spotu.

Kada sam prvi put kročila u centar grada – a trebalo mi je puno vremena da kročim – shvatila sam zašto tako dugo nisam htjela proći centrom. To je naprosto obrambeni mehanizam; ako se pravim da ne vidim i ako ne odem tamo, možda se desi čudo i sve bude kao prije. Jednako tako ne ulazim u sobe s pukotinama na zidovima, i pravim se da ne vidim jezivu pukotinu u hodniku, ispod koje je u trenutku potresa stajao moj hrabri dječak.

Kada sam krenula na posao i ugledala moćni stroj koji je počeo uklanjati dijelove oštećene Prve osnovne škole, pomislila sam kroz plač – dobro je, što bi se dogodilo da naša djeca nisu bila na zimskim praznicima? Još uvijek nije krenula izgradnja nove škole, zadnji je rok bio prvi travanj ove godine ( one prvotne rokove nećemo ni spominjati jer ih je bilo previše ).

Kad god prođem kraj Doma umirovljenika, pomislim na našu starčad koja umire raseljena kojekuda, daleko od svoga grada. Još uvijek nije završena obnova, navodno će biti gotova za godinu dana (one prvotne rokove nećemo ni spominjati jer ih je bilo previše ).

Kad god hodam rubom kolnika, pravim se da ne vidim sve rastrgane krovove, oluke koji vise, prozore koje nije otvorila ljudska ruka i pukotine na zidovima koje se sve više šire. Razmišljam o našoj djeci koja ne mogu doći i proći kroz centar grada, a da nisu životno ugrožena. Nogostupi su neuporabljivi, a ministarstvo kulture i dalje nema predodžbu kada i na koji će način obnoviti staru gradsku jezgru.

Prošlo je 487 dana. Nas se i dalje poziva da budemo strpljivi, serviraju nam se brojke za koje nitko ne zna od kuda dolaze i iznose podaci o broju obnovljenih kuća. Gospodo ministri, pa ne možete očekivati od nas da se pravimo da vidimo nešto čega nema. Dovoljno je što se pravimo da ne vidimo nešto čega ima – naših oštećenih kuća, opasnih građevina koje se ne uklanjaju, silnih elaborata i zahtjeva koji se zagube po kojekakvim ladicama, nesigurnih puteva kojima hodaju naša djeca, potresa svako toliko.

Biti će zanimljivo vidjeti vas kada dođete u sklopu kakve predizborne kampanje u ovaj ispaćeni, razrušeni grad. Još će zanimljivije biti vaše obraćanje nama, ljudima koji su preživjeli dva razaranja svoga grada u trideset godina i već 487 dana slušaju vaše pozive na strpljenje, vaše brojke i isprazna obećanjakoja tako šuplje zvuče.

Najzanimljivije od svega je slijedeće, gospodo – MI OD SVOGA GRADA NEĆEMO ODUSTATI. Koliko puta vam to treba ponoviti? Mi nismo nevidljivi ljudi u razrušenom gradu; mi smo silno izranjavani ljudi koji svoj grad, onakav kakav je bio, nose u svojim mislima i srcima.
Imate li vi petlje za tako nešto?