RIP, Aki...

Akija Rahimovskog vidjela sam dva puta izbliza, u prolazu.

Prvi put u Petrinji, kad je Parni valjak imao koncert. Naime, svi veliki bendovi koji su u Petrinji ikad svirali na središnjem gradskom trgu uvijek bi sjeli na terasu nekadašnjeg mlječnog ( Croatice, kako tko voli ) i popili nešto, bez ikakvog prenemaganja i glumljenja zvijezda. Tako su sjeli i dečki iz Parnog valjka prije tonske probe, na jednu brzinsku cugu. Prišla sam i zamolila Akija autogram za mog juniora. Široko se nasmiješio, potpisao i to je bilo to.
Drugi put vidjela sam ga u centru Beča, nakon Claptonovog koncerta, dok smo ispijali svoje pive i pušili da se dobro nadimimo prije ukrcaja u bus. U kožnoj jakni i trapericama, i on sa cigaretom u rukama i istim širokim osmijehom prolazio je pored nas. Netko je od ljudi doviknuo - Aki, pa i ti si tu? On se nasmiješio još šire i odgovorio - a zakaj ne bi bio, frajeru? I otišao dalje, za svojim prijevozom.

Ono po čemu ću pamtiti Akija, osim po sjajnom pjevanju, jest i činjenica da sam svoj prvi sentiš u životu otplesala uz "Stranicu dnevnika", i to sa zgodnim Slovencem u Ajdovščini, dok sam bila u posjetu tamošnjoj prijateljskoj školi. Opisala sam to već u jednom pričuljku, ali ne mogu odoliti da ne ponovim dio teksta.

"Meni se ali strašno sviđao jedan od članova naše odabrane rukometne vrste. Pa sam pri samoj pomisli da ću ga moći škicat u busu, pa glavinjajuć tamo po slovenščini, pa na tekmi padala u sedam nesvijesti. I tako mi stigli, smjestili se, pa po gradu, pa vamostamos, pa će navečer bit i plesnjak u školi. Posudi meni moja domaćica prekrasnu crvenu košulju, al pod uvjetom da nosim puštenu kosu ( ja sam tad imala kosu ko grička vještica, preko bokova). I mi na plesnjaku, ja sva važna jer doma ne smiješ ni pitat ić na ples, i krenu sentiši, "Stranica dnevnika" je bila u igri. Kadli eto k meni frajera, Slovenca, mene za ruku i svi marš na ples. Vidim ja da su sve Slovenke momentalno pokisle ( jerbo je bio bašbaš zgodan ), al mene brine šta će mislit moj rukometaš. Zvjerinjam ja preko ramena od mog plesača, a ovaj čmrlji sok i stoji s dečkima ko tuntlek. Moj plesač hvali moju kosu, moju košulju, moju vražju mater...a ja se kiselim i mislim kak ovaj majmun ne kuži kud gledam. I jedva se nekako odlijepi Slovenac od mene, moja domaćica sva oduševljena jer da je on sportska zvijezda i jako probirljiv i nikad ne pleše a eto sad je izvrtio njenu gošću, i taman ovaj za kojim zvjernjam krene prema meni...upale se svjetla, skupljaj kablove i marš kućama na spavanje. Kaže on - baš mi je žao, eto plesaćemo kod nas. Reko - mislim da nećemo, jedino ako ti mojoj ispaćenoj roditeljici objasniš da je školski ples bezazlena stvar i da neću doma doć bez glave."

Aki je bio i ostaje velik. Razlika je jedino u tome što više neće biti sjajnih koncerata na kojima bi uvijek pjevao punog srca, kao da mu je ili prvi ili posljednji put.

( photo by Hrvatska enciklopedija )