Nemojte nikog podcjenjivati

Ako nešto ne podnosim, onda je to ismijavanje i podcjenjivanje nekoga o kome ne znaš ali baš ništa.

Tako sam krenula pogledati što još objavljuje čovjek za kojeg mi se učinilo da želi dobro Petrinji. Između ostalih objava, ima i fotka našeg Miljenka, dobre duše našeg Grada, i kratki komentar tipa - deda mi je uljepšao jutro. U komentarima ispod fotke pročitam - ajme evo vrištim od smijeha, i jedno deset onih smajlića koji plaču smijući se.
Pa ako slučajno ima još takvih kojima se vrišti od smijeha, evo kratke verzije Miljenkove životne priče. Roditelji su ga napustili i odrastao je u Domu za nezbrinutu djecu. Godinama je radio u petrinjskom komunalcu i brinuo o ljepoti našeg stoljetnog parka, živeći skromno. Indijance je zavolio još kao dječak; kaže da su oni bili plemeniti ljudi koji su živjeli u skladu s prirodom, što danas malo tko razumije. Odijelo u kojem ga često znamo susresti sam je izradio. Miljenko amaterski i slika, posebne su njegove slike, baš kao što je posebna i njegova duša.
Nakon zaslužene mirovine posvetio se sitnim poslovima oko održavanja naše župne crkve svetog Lovre. Živio je u malenom iznajmljenom stanu kojeg je prosinački potres pretvorio u ruševine. Dom je našao u pastoralnom centru, a naš mu je župnik naručio i malu kamp kućicu, koja mislim već i stoji pored pastoralnog centra. Uz župnika je valjda trenutno jedini stanovnik razrušene stare gradske jezgre.

I znate što je rekao novinarki ovaj mali veliki čovjek? "Ostao sam bez svega, ali što će mi, jer sa sobom u vječnost ne možeš ništa ponijeti osim duše." Mislim da svojim ponašanjem i razmišljanjem može posramiti mnoge, mnoge ljude.
Zato nemojte nikada, nipošto nekoga podcijeniti samo zato što je drugačije odjeven. Jer ne znate kakvim očima promatra svijet i koliko ljudskosti je ispod odjeće koju nosi.

( photo by 24 sata )