Priča o lubenici i bunaru

Dok sam bila dijete, najbolje lubenice na petrinjskom placu prodavala je jedna baka, čiji je govor odavao da dolazi iz Bačke. To sam tek kasnije, nakon dosta godina, prepoznala čuvši Bunjevce kako govore. Onako malenoj više mi je bilo važno da su njene lubenice najukusnije.

Bila je sićušna poput ptičice, odjevena u crnu haljinu ispod koje je provirivao našlingani porub podsuknje kad bi se pomakla da dohvati lubenicu ili novce. Sjećam se da je imala džepove na haljini i bijelu maramicu, isto sa šlinganim porubom, kojom je vjerojatno brisala lice. Vidio se na njoj trag nekadašnje ljepote, i nekako sam sigurna da je odbila puno prosaca i otišla za onoga koji je osvojio njeno srce. Ruke su joj bile izrađene i žuljevite, puno je truda i znoja istrpjelo njeno krhko tijelo. Bila je uvijek ljubazna i nasmijana, i svaku je lubenicu uzimala u ruke kao najveću dragocjenost. A sve su njene lubenice, bez iznimke, bile savršene. Tamnozelene kore, ne prevelike, i pucale su kao led kad bi se rezale; mirisom bi ispunile kuću. Na plac je dolazila utorkom, sajmenim danom, i to samo tijekom ljeta, da donese u Petrinju dašak svoga kraja i najmirisnije lubenice koje sam ikad pojela.
Lubenica je na hlađenje uvijek išla u bunar moje bake Rossovke. Nema tog hladnjaka koji bi tako ohladio lubenicu. Stavili bi je u škaficu, spustili u dubinu bunara i spustili drveni poklopac. Van bi izašla studena i orošena vlagom, hladna taman kako treba biti da se može rezati i jesti. Nakon što je baka umrla, njena skromna kućica je prodana i bunar je izgubio svoju funkciju; novi vlasnik skinuo je onaj betonski okvir i zatvorio bunar poklopcem. Lubenice smo hladili u hladnjaku, ali nikad nisu bile kao one ohlađene u bunaru - ili su bile mlake ili prehladne.
Nedugo nakon smrti moje bake i starica koja je prodavala lubenice prestala je dolaziti na petrinjski plac. Silno mi je nedostajala, i ona i fini slatki plodovi koje je prodavala. Dugo mi je trebalo da se naviknem na miris i okus ostalih lubenica koje smo kupovali.

Kad god idem kupiti lubenicu, sjetim se tih dviju žena. Jedna je bila poprilično stroga i imala je bunar, a druga je bila uvijek nasmijana i prodavala je lubenice koje su bunaru davale jednu posebnu funkciju.
A današnje lubenice od deset kila teško da bi i stale u škaficu, da se onda polako spuste u bunar na hlađenje.

( photo by maisonjardin )