Današnja šetnja Petrinjom

Danas sam u Petrinji dočekala dvije krasne mlade novinarke, koje će svojim riječima i fotografijama odaslati u svijet vapaj moga Grada.

Cijela Petrinja odiše mirisom lipa, plavetnilo neba ukrašeno paperjastim bijelim oblacima i sva ona nijema tuga koja isijava iz svega što je srušeno i što čeka rušenje. Ušle smo i u zgradu petrinjske gimnazije, i moram priznati da mi je bilo dosta teško nakn puno godina ući u zgradu za koju me vežu najljepše uspomene moje mladosti. Gledati sve te izranavljene zidove, okićenu božićnu jelku koja još uvijek stoji na ulazu u zgradu gimnazije. Koliko sam puta samo prošla tim stepenicama i iščekivala spasonosno zvono.

Nažalost snimke su načinjene mobitelom i ne znam ih ili ne mogu prebaciti ovdje na blog, pa tko želi može ih pogledati na mojem facebook profilu. Neki su ih već i vidjeli i ostali zatečeni onim što su vidjeli, jer nisu očekivali da baš tako grozomorno izgleda.

Drago mi je da postoje novinari koje ne zanimaju senzacionalistički naslovi, nego obični mali ljudi koji pokušavaju ostati i opstati u svome Gradu. Ljudi koji su naučili hodati po tlu koje podrhtava pod njihovim nogama.