Priča o Domu

Danas je srušen još jedan Dom. Samo jedan u nizu Domova koji će biti srušeni u Petrinji i okolnim selima.

Nema dovoljno snažnih riječi koje mogu opisati osjećaje čovjeka koji gleda rušenje svoga Doma. To nije samo kuća razorena stravičnom energijom koja je prokuljala iz utrobe zemlje. Nisu to tek zidovi, uništeno krovište, prozori i vrata kojih više nema. Koliko je unutra nedosanjanih snova, dječjeg smijeha ili plača, radosti i boli. Koliko ispečenih božićnih kolača i mirisa vanilije i cimeta. Koliko nedjeljnih ručkova kada se obitelj okupi i svi uživaju u okusima i mirisima mamine kuhinje. Koliko hladnih jesenskih jutara obavijenih maglom, dok mraz steže uspavano selo. Koliko mlačnih ljetnih noći dok krijesnice svjetlucaju poput dijamanata i tišinu remeti jedino glasanje cvrčaka. Koliko toplog, svježe pomuženog mlijeka i mirisa sira koji je uvijek najfiniji, jer je mamin. Koliko je rada, muke, znoja i žuljeva u tim prostorijama. Koliko obiteljskih fotografija i sjećanja na najdraže kojih više nema, a opet snažno se osjeća njihova prisutnost; kao da i njihove suze kaplju u odvaljene dijelove nečega što je bilo Dom.

Vrlo je teško, gotovo nemoguće nekome tko ne gleda ovakve prizore dočarati čemu mi svjedočimo. Nestaju nečije uspomene, nečija sjećanja, nečiji životi. Takav je bol zapravo i nemoguće dočarati.
Oduvijek je bilo mjesta na kojima su se ljudi pretvarali u stupove okamenjene od bola, dok je drugdje život prštao u najljepšim bojama. Sjetite se samo Hiroshime i Nagasakija; dok su stotine tisuća ljudi umirale u najgorim mukama, u strašnim ruševinama, netko je negdje daleko slavio rođendan, netko je imao svadbu, radio postaje nisu puštale u eter vriskove umirućih. Umirali su prepušteni sami sebi.
Pokušajte barem na trenutak, barem bljeskom svojih misli biti dijelom pakla koji prolaze brojni, vama nepoznati ljudi. Pošaljite im barem u mislima jedan obični, topli ljudski zagrljaj; da osjete da nisu prepušteni sami sebi.

Kada bih barem one koji u svojim rukama imaju moć da mijenjaju stvari nabolje mogla nagovoriti da pogledaju ove fotografije; zapravo bi gledali ravno u ljudska srca. Možda bi ih pogled natjerao da učine nešto da sva ta neizmjerna patnja što prije nestane.
A moje bi srce bilo veliko kao nečiji Dom, bez obzira što je pretvoren u prah i pepeo.

( draga moja Katice, ovo je jedini način na koji te možda mogu utješiti )