Priča o kredencu

Puno mi je snage trebalo danas da iz Brezja pješice prođem centrom grada do tržnice.

Nestvarnoplava boja neba i sve puno sunca. Dan kao stvoren za hodanje, za susret sa ljudima koji su stigli sa otoka Krka kako bi upoznali Petrinjce kojima su donirali i uredili kontejner, u kojem će naš zbor moći održavati probe kada to bude moguće.
I sve je bilo dobro dok nisam stigla do skretanja prema nekadašnjem pogonu Gavrilovića u kojem su se sušile primabalerine među salamama, kako su ih nazivali, jer su to uistinu i bile. Od tog skretanja počinje hod kroz irealnu sliku Grada. Naš DM ima samo staklene izloge i prednji zid. Našeg hotela više nema, tek komadić zida i stolica koja stoji i čeka tko zna koga. Stravično izranjavana zgrada u kojoj je nekad davno bilo za kupiti prekrasnog posuđa. Izlog na kojem je još uvijek natpis "Sretan Božić". Iza Behadinove slastičarne slika je još strašnija, jer su sve kuće sa desne strane slomljenih krovova. Vide se dijelovi namještaja, luster koji njiše blagi povjetarac...i ponovo, kao u vrijeme rata, imam osjećaj da je sve to samo vrlo ružan san iz kojeg ću se probuditi.

Plakati sam počela još kod spomenutog skretanja. Hodala sredinom ulice, na vlastitu odgovornost, kako to piše na znaku, i pokušavala obrisati te suze koje su neumoljivo curile i curile. Da napravim neku fotku. Sustigao me čovjek u odijelu noseći buketić cvijeća, mislim da je danas bila krizma u parku. Sustigao me i mladi bračni par sa dvoje malene dječice. A ja sam plakala i plakala, kao da moje suze mogu zacijeliti te silne ožiljke na licu mog voljenog Grada.
Pogled na ovaj nekadašnji kredenc me dotukao. Kada ga pogledam, ja ne vidim uništeni stari komad namještaja; vidim ga prepunog porculanskih tanjura i osjetim miris finog nedjeljnog ručka. Čujem zveket pribora za jelo i pod rukom osjetim mekoću bijelog damastnog stolnjaka kojim je prekriven stol. Slušam glasove ljudi koji hvale juhu i vode sasvim obične razgovore dok jedu.

Trebalo mi je nešto vremena da se smirim, da obrišem lice i prođem pored strojeva koji ruše stambenu zgadu kraj suda. Ruše nečije živote i snove rušeći zidove.

Kada jednom sve ovo prođe, imaću osjećaj da je sve bio samo vrlo ružan san. Do tada ću pažljivo hodati, da ne probudim snove koji žive iza srušenih zidova.

( naprosto nisam mogla prebaciti nijednu fotku, pa sam odlučila iskoristiti ovu, već iskorištenu za haigu...doista govori više od tisuću riječi )