Čujmo njihov plač

Mogla je postati liječnica, novinarka, učiteljica ili vrsna, poznata kuharica. Mogla je mijenjati svijet nabolje svojim osmijehom i onim što bi činila. Nažalost, ništa se od toga neće desiti. Preminula je jučer u bolnici u Zagrebu, od posljedica zvjerskog premlaćivanja. Na njenom su tijelu pronađeni i tragovi ranijih ozljeda. Imala je samo dvije i pol godine.

Puno se ljudi vrlo emotivno oprašta od nje. Nažalost, sve riječi "počivaj u miru, mali anđele" i "sada si na nekom boljem mjestu" neće je vratiti u ovozemaljski život niti izbrisati silnu bol koju je morala istrpjeti u svom kratkom životu. Ona više ne ćuti ništa, jer je prešla u onu nevidljivu dimenziju u kojoj uistinu nema boli i patnje, ali njen je osmijeh zauvijek ugašen.
Svoje su ruke okrvarili ne samo monstrumi koji su je donijeli na svijet pa je onda zatukli šakama; krvave ruke imaju i svi oni koji su znali a ništa nisu poduzeli da ih zaustave. Prvo socijalna služba koja ju je vratila među monstrume iz udomiteljske obitelji. Zatim ostali članovi obitelji, pa i susjedi koji su morali čuti dječji plač. Nemoguće je da baš nitko nije primijetio modrice koje je nosila na svom malenom tijelu ili čuo njene vriskove. Najlakše je praviti se da ne čuješ i ne vidiš, jer je normalno da dijete ponekad plače. Možda su joj brat ili sestra uzeli igračku pa zbog toga plače. Petljati se i prijavljivati socijalnoj službi koja ih ionako obilazi i naoko sve izgleda u redu, jer socijalna radnica ne skida djecu da vidi imaju li masnice kad dođe u nadzor. Sad je za sve kasno, i za nadzor i za spašavanje dječjeg života.
Nije ona izolirani slučaj. Svi pamtimo i ranije slučajeve nad kojima su se svi zgražali i bili puni suosjećanja, a nitko od onih koji su mogli i trebali reagirati nije učinio baš ništa. Mene je prije nekoliko godina dotukao slučaj trogodišnjaka iz Bosne, kojeg je očuh ubio tukući; i njega je nazovi majka donijela na hitnu, ali već mrtvog. Kad idem na groblje, uvijek kod središnjeg križa zapalim jedan mali lampion za njegovu nježnu dušicu, za njegov zaustavljeni korak i osmijeh.

Krajnje je vrijeme da se monstrumi zaustave. Osobno žalim što ne postoji smrtna kazna za takve nakupine bjelančevina koje ne zaslužuju živjeti niti jedne sekunde nakon što uzmu dječji život. I pred ovim monstrumima je suđenje i zatvorska kazna koju će odslužiti na grbači poreznih obveznika. Izaći će prije ili kasnije iz zatvora i nastaviti sa svojim bijednim životima, bez imalo grižnje savjesti što su djetešcu od dvije i pol godine uzeli život.
Možete li vi koji primijetite zlostavljanje reagirati i spasiti život djetetu? Ja ne mogu reagirati na nešto što se dešava u okolici Nove Gradiške, ali mogu reagirati ako primijetim dijete puno modrica u susjednom dvorištu ili čujem da svakodnevno plače. Mogu li reagirati djedovi i bake, pedijatri koji ih vide barem povremeno? Kako su liječnici u Klaićevoj odmah vidjeli tragove prijašnjih povreda na tom malenom tijelu?
Možete li vi, gospodo iz nadležnog ministarstva konačno iznaći način da se zaustavi sustavno zlostavljanje djece, ili ćete i dalje puni suosjećanja davati izjave novinarima kada se desi ono najgore?

Ubiti dječji osmijeh najstrašniji je zločin. Nemojmo imati krvave ruke i nemojmo šutke prolaziti kraj onog što je očigledno, jer će već netko drugi to prijaviti umjesto nas. Pomozimo im; oni su maleni, krhki i bespomoćni.
Čujmo njihov plač, jedino njime mogu dati do znanja vanjskom svijetu da trpe.
I dok pišem, pred očima su mi lišca mojih najdražih frajera. Mene boli njihova modrica kad padnu pa se udare. Ljubim da prije prođe i tjeram zeca koji je srušio manjeg najdražeg frajera.
Ne usuđujem se niti pomišljati što bih učinila nekome da im samo pokuša nauditi.

( photo by Shutterstock )