Misli na nešto lijepo

Puno se toga izdešavalo u tri mjeseca.

Proljeće je produžilo dane i donijelo ljepotu propupanih grana. Moje japanske dunje su procvjetale prekrasnim crvenim cvjetovima. Moji narcisi se bijele u travi, a grm moje najdraže rože prepun je smaragdnozelenih listića. Ruža koju sam konačno jesenas donijela u dvorište i stavila pod bocu počela je puštati pupove; ostavila sam je još zaštićenu, da je ne pofuri neki nenadani mraz. Jedva čekam da ugledam njene prekrasne pupoljke, takvih ruža više nema za kupiti, to je stara sorta ruža koja ima formu sve dok ne počne venuti.
Sve je dobro dok ne vidim centar Grada. Sjetim se kako sam prošlu jesen fotografirala raskošne boje parka iz onog mog haustora. Da sam samo mogla naslutiti, fotografirala bi kuću po kuću, stazicu po stazicu, ulićku po ulićku. Da ih gledam i na fotkama; ovako ih samo nosim u srcu, i tamo su zapravo najsigurnije. Tamo im nitko ne može ništa, ni zvijer iz utrobe zemlje ni bageri koji ruše ono što mora nestati sa lica zemlje.
Vikend sam provela sa najdražim frajerima. Toliko su radosti i ljepote ta dva dječaka unijela u moj život; uz njih sve izgleda puno jednostavnije i lakše. Jedino je manji najdraži frajer aterirao sa kreveta jer jako nemirno spava; svi smo poskakali, on je neutješno plakao, a ja sam se isprestravila jer nisam znala je li udario glavom u nahtkasl ili pod. Prvo mi nije uopće dao ni dirnuti glavicu, a onda je pustio da ga češkam pa sam s olakšanjem shvatila da nema nikakvu frućku, rekli bi Petrinjci. Najdraži frajer mu je, pokušavajući nastaviti spavati, rekao - samo misli na nešto lijepo i biće ti puno lakše. I opet toliko mudrosti u malenom velikom dječaku, primjenjivoj na sve situacije. Ako misliš sretne misli, onda se možeš vinuti u visine poput Petra Pana i zaboraviti na okrutnu stvarnost koja te okružuje.
Najviše su me oduševile različite čarape manjeg najdražeg frajera; svi znate kojom prigodom se obuvaju, a njemu se to silno svidjelo pa je nastavio i dalje nositi rasparene čarape. K meni je došao sa Olafom na lijevoj i Elzom na desnoj nožici, i jedva sam ga ubijedila da ih drugi dan stavimo na prljavi veš. Bio je silno razočaran što nije ponio i taj drugi, raspareni par, pa da i dalje ima na nogama Olafa i Elzu. Ima ogromnu šljivu na nožici; i dalje tvrdi da ga zec svako malo sruši, a nema mene da interveniram s metlom i potjeram razbojnika.

Ja i dalje pokušavam misliti na nešto lijepo, doista ne baš uspješno, ali se trudim. Iz petnih žila se trudim misliti na crvendaće pod susjedovim krovom i moje japanske dunje koje su procvjetale. Na moja dva najveća blaga, moje dječake koji svojim zagrljajima liječe svaku bol i brišu silnu tugu koju nosim u srcu već tri mjeseca.
Sve je to jače od 6.3 po Richteru.