Mojoj krijesnici

Tako je dobro imati u životu ljude koji donose svjetlost. One koji i u trenucima najveće tmine pronađu utješnu riječ i znaš da se na njih možeš osloniti, što god da se desi. Znaš da im možeš reći sve svoje strahove i strepnje, sve svoje pogreške bez straha od osude.

Dok živim pamtiću kremicu protiv bora koju si davno donijela mojoj mami, jer je konstatirala da se sva zgužvala. Već idući put kad si došla stigla je i kremica, od čije cijene mi se zavrtilo u glavi. Svakog je jutra poslije umivanja pažljivo nanosila kremu na one najdublje bore. Išla je s njom i u bolnicu, prije njenog odlaska u vječnost.
Pa one vrtoglave platforme na cvjetiće koje si meni donijela iza prometne, onako usput, jer su crvene antilop sandale završile u kanti za smeće zajedno s torbom; ne bi ih više obula za sve novce ovog svijeta. Prvo ljeto ih nisam mogla ni nositi zbog vrtoglavice, ali su zato već idućeg ljeta bile jako u prometu.
Svi tvoji zagrljaji, svi naši razgovori kojima nema kraja, sva tvoja pažnja kojom me uvijek obasipaš je nešto neprocjenjivo. Koliko god daleko bila, nikada nemam osjećaj da smo razdvojene. Naprosto si tu, urasla u moju dušu i njen si nedjeljivi dio.
Ti si baš poput ove svjetiljke koju si u mlačnoj ljetnoj noći stavila na stol dok smo obavijene noćnom tišinom u Bonacima sjedile i razgovarale. Najljepše mi je razgovarati s tobom, i smijati se, i sjećati se svega što smo zajedno prošle.

Uvijek si tu, i uvijek ćeš biti. Sve dok me bude. Jer svijetliš poput krijesnice i odnosiš brige i tugu. Čuvam te u srcu i u mislima i uvijek iznova jedva čekam da me čvrsto zagrliš, onako kako to samo sestre mogu.
Jedino ti nikada ne govorim koliko mi nedostaješ jer si daleko. Ali ti to ionako znaš, bez da ja išta kažem. Oduvijek smo znale što ona druga misli kad bi se pogledale. O tome koliko te volim...nema dovoljno snažnih riječi.
Naprosto te divno imati kao djelić moje duše.