Hešteg samopadaj

Nisam još opisala kratka skazanja svojih spektakularnih povreda i padova, a bilo ih je poprilično.

Najranije čega se sjećam je kad sam sfurila dlan lijeve ruke, mama iskuhavala kuhinjske krpe na nekom kuhalu i dok je iznijela vešlonac van ja sam našla za shodno natakrčit lijevi dlan na kipuću ploču od kuhala. Dok sam ja vrištala a mama me smirivala, tata se mrtav ladan presvuko, uzeo moju zdravstvenu i mami priopćio da živa neće dočekat jutro ako mu doktori na hitnoj kažu da će morat nešta radit s mojom rukom. Na njenu sreću, malo mi je izrezalo taj veliki mjehur i sve debelo namazalo jekodermom koji je tad bio jedinstvena i neponovljiva krema za opekotine, lagano zamotalo i vratilo me kući. Nije joj dao ni da me pogleda; sjećam se da me cijelu noć nosio po sobi gore - dolje i puho mi u dlan da me manje boli. Brzo je to i zaraslo, i nije ostavilo ožiljke.
Pa onda recimo pad sa bicikla kojeg sam učila vozit pod paskom moje sestrične koja me kobajagi čuvala, pa sam ošinula i rasjekla arkadu na neku kamenčugu, dobro da oko nije stradalo. Tata je prvo imo namjeru razbit bicikl u paramparčad, a onda je na moju silnu dreku izrijekom zabranio korištenje bicikla u svrhu učenja vožnje dok njega nema kod kuće. I bome se toga pridržavalo, a sve da više krvno ne stradavam.
Onda recimo pad kojeg sam dobrano zapamtila bio je onaj u paviljonu, prije ceremonije primanja u pionire, gdje sam sa stigmatiziranim koljenima i u novokupljenim štramplama jedva dohodala kud je trebalo ( detaljno opisano u priči i objavljeno u knjizi ). Spektakularan let stepenicama sa kutijom papira, dignutom suknjom i poderanim hulahopkama, tijekom kojeg su mi odletile i cipele s nogu sam vrlo podrobno opisala isto tako u cijeloj priči, neću sad to ponavljat.
Srondala sam se jednom i u metropoli, usred mraka diskoteke, jerbo nisam vidjela jebenu stepenicu, pa sam pala ko pokošena i stukla koljena gore nego kad me primalo u pionire. Srećom pa je bilo ljetno doba, gole noge i haljina na meni, tak da sam se unakazila na najjače. Dizala me sestrična i njezin ispaćeni suprug, a ne da nisam mogla hodat nego mi je došlo da pužem al nisam mogla od razbijenih koljena. Šepala sam jedno tri dana, a kraste na koljenima nosila dok nije lišće počelo otpadat sa grana.
Jednog divnog zimskog jutra sam po teškoj smrzotini krenula u dućan i razbila se ko sijalica na tridesetak metara od kuće. Dizala se u nekoliko navrata, cipele samo proklizavaju i ne bi ustala da si bog. Srećom se sažalio neki stariji čovjek koji nije imo skliske đonove pa me digo; pita - na koju ćete stranu. Reko - kontra od one na koju sam krenula, primila ga pod ruku i svečanim šepajućim korakom nazad kući, koji crni dućan. Bez svega ću nekako, al bez glave nikako.
Jednom sam pala na benzinskoj jer mi je pukla peta na sandali, i to onak peta od desetak centimetara. Krenula iz auta kupit cigarete i mac - ode peta a ja za njom. Srećom sam tijekom tog ateriranja imala hlače na sebi i srećom nisam slomila nogu i srećom me niko nije vidio. Jedino sam se morala vraćat doma jer se krenulo na neki rođendan, pa si nisam mogla dozvolit da hodam ko Kvazimodo s jednom nogom na desetcentimetarskoj peti a drugom ravnom ko da imam blatfus.

A najgore je to šta kad padnem i kad progledam od bolova umirem od smijeha sama sebi.
Jel imate i vi takvih epizoda il sam ja najplentravije biće koje je ikad hodalo zemljom?