Dopustite djeci da dohvate snove

Kada gledam fotografije rušenja Petrinje, prvo što mi padne na pamet je Vukovar, hrvatski Staljingrad. Silina razaranja bila je jeziva; samo hrpe ruševina i pustoš. Bez ljudskih koraka, bez pjeva ptica, bez krošnji ubijenih stabala u kojima bi ptice svijale gnijezda.
A Vukovarci su tako čeznuli za svojim klupama, za svojim ulicama, za svojim životima zaustavljenim u vukovarskom paklu i krvi. I vratili se hrabro kući, ako tako možemo nazvati strašne ruševine koje su ih dočekale. Trebalo je vremena i strpljenja, trebalo je hrabrosti i snage dočekati da izrastu novi krovovi i da se ptice polako vrate u krošnje novoizraslih stabala. Trebalo je čekati; to je ono što svima najteže pada.

Pa kada čitam što sve ljudi pišu, sada u ovoj stravičnoj situaciji u kojoj se Petrinja našla uslijed nezaustavljive sile majke Zemlje koja je podivljala i otvorila pakleno grotlo baš ovdje, ispod naših domova...koliko je cinizma, podrugljivosti, svačega tu ima. Zato želim ponoviti riječi mojeg najdražeg frajera, sedmogodišnjaka koji je 29. prosinca stajao u Brezju hrabro se držeći za štok ispod zida koji je pucao iznad njegove glavice.
Proveo je neko vrijeme kod prabake, pa neko vrijeme kod tete u Zagrebu, pa nekoliko dana sa svojom malom obitelji i na moru, a onda je rekao - meni je ovdje jako lijepo, ali ja želim ići svojoj kući u Petrinju. Vrlo hrabro za jedno sedmogodišnje dijete i pljuska svima onima koji u svemu vide samo loše i samo crno. Jednako hrabro svaki dan čeka autobus da ga odveze u školu u Hrastovicu, jer se njegova škola mora rušiti. Jednako hrabro je nasmiješen, unatoč potresima koji još uvijek kuljaju iz Zemljine utrobe.

Dopustite djeci da dohvate svoje snove, da ih sanjaju i da ih odsanjaju u svome Gradu. Zbog njih budite hrabri i odlučni. Zbog njih izdržite svu muku koja nas okružuje.
Nadam se, iz sveg srca, da će oni koji imaju moć u svojim rukama učiniti sve da iz agonije koju Petrinja trenutno proživljava izraste novi Grad. Zbog mog najdražeg frajera koji Petrinju toliko voli, zbog sve petrinjske djece, zbog svih nas koji Petrinju nosimo u srcu gdje god da pođemo.
Petrinju ne čine ruševine, nego ljudi koji je vole.

( photo by Franjo Mihaljević; ja bi je nazvala "Dijete dohvaća snove" )