11
četvrtak
veljača
2021
Priča o pralji
Dok sam bila tek malena djevojčica, svakoga sam tjedna gledala jednu gospođu koja je dolazila mojoj mami i baki pomoći oprati veš. Govorimo o vremenu bez vešmašina, sve se pralo na ruke. Svima je to bilo dobro - mami i baki jer se nisu one morale navlačiti sa rifljanjem i ispiranjem velikih komada posteljine, košulja ili stolnjaka, a gospođi jer je na taj način zarađivala za život.
Sjećam je se vrlo jasno. Imala je sijedu kosu, češljala se na stranu; njena odjeća nije bila nova ali je uvijek bila čista. I mama joj je ponekad znala pokloniti neku vestu ili košulju da si ponese; uvijek bi se nasmiješila kao da je dobila ne znam što i toplo zahvalila. Njene ruke su bile hrapave i izrađene; koliko je samo vrtova ištihala i prekopala, koliko je tuđeg veša oprala da prehrani svoju obitelj. Bila je točna kao sat u dolasku i prilično šutljiva; svoj je posao odrađivala savršeno.
Sa mnom je voljela razgovarati. Znala sam stati pored nje dok pere i ispitivati je tko zna što sve ne. Uvijek je sa smiješkom i strpljivo odgovarala na sva moja zapitkivanja i bila ljubazna. Tako mi je jednom zgodom palo na pamet da je zamolim da opere haljinicu moje velike lutke, one koju sam dobila od štrigane kume i koja je mogla zatvoriti oči kad se polegne.
- Naravno da ću je oprati - rekla je uz široki osmijeh.
Otpirila sam u kuću, skinula haljinicu s lutke i donijela je van. Ona ju je vrlo brzo oprala, a onda kasnije i isprala i objesila na štrik zajedno sa ostalim vešom.
- Evo, sad će tvoja lutka isto biti u čistoj robi - rekla je.
Zahvalila sam joj, a ona se tek nasmiješila.
Kad je mama stigla kući s posla, odmah je na štriku vidjela i haljinicu.
- Tko je prao haljinicu? - pitala me.
- Pa teta koja pere naš veš, ja sam je zamolila.
Posjela me pored sebe.
- Znaš li ti koliko ona veša svaki dan opere? Pa ne pere ona samo kod nas. Jesi li vidjela njene ruke?
Klimala sam glavom; meni nije palo na pamet da joj otežavam ionako gorak kruh koji jede, a ruke si morao primijetiti, onakve izrađene i ispucane.
- Jesi li joj barem zahvalila?
- Jesam, mama.
- Drugi put kada budeš htjela prati haljinicu onda ćeš je zamoliti da ti pokaže kako ona to radi, da te nauči. A iz svog ćeš šparavca dati novce da joj kupimo malo kave. Može?
Klimnula sam glavom, a bilo mi je tako teško i žao jer u mojem dječjem svijetu nisam razmišljala o tome kako je život nekima maćeha.
Kad je gospođa trebala doći drugi put, moja je mama kupila i zamotala dvadeset deka kave u bijeli papir.
- Ovo ćeš joj ti dati da joj se zahvališ.
Ušla je u dvorište, čulo se kucanje na ulaznim vratima. Otvorila sam ih sa onim paketićem kave u rukama. Nasmiješila se, kao i uvijek.
- Ovo je za vas, zato što ste oprali haljinicu mojoj lutki.
Gledala je mene, pa zamotuljak i niz njeno su lice kliznule suze. Pomilovala me svojom hrapavom rukom i rekla - hvala, milo, pa nije se to trebalo kupovati.
- Trebalo je, jer vi puno radite i teško vam je. To je samo kava.
Spremila je kavu u svoju torbu i krenula sa poslom, i zahvalila se ponovo kad je išla kući.
Kroz neko sam vrijeme uistinu skinula haljinicu sa lutke i zamolila je da mi pokaže kako da je operem. Opet široki osmijeh na licu i nadziranje mog traljavog pokušaja pranja.
- Fino si je oprala, samo ja ću je ižmikati, ti si premalena.
Objesila je haljinicu da se suši, a ja nisam mogla dočekati da mama dođe kući s posla, da se pohvalim kako sam sama oprala haljinicu uz pomoć naše vrijedne, skromne pralje.
Cijenite tuđe ispucale, hrapave i žuljevite ruke. Nemaju svi mogućnost postati nešto veliko u životu jer se život ponekad tako okrutno poigrava našim sudbinama.
Budite uvijek Ljudi jedni drugima i gledajte sebe u svakom čovjeku koji vam dolazi u susret.
( photo by SBPeriskop )
komentiraj (28) * ispiši * #