Bilo je jezivo

Neću stavljati fotografije. Njih ste mogli vidjeti na raznim portalima, kao i snimke u vijestima.

Za početak želim reći ovo - Petrinja se uistinu ne zove "12 kilometara jugoistočno od Siska", kako su to slikovito napisali negdje. Iskreno, ne da mi se tražiti gdje. Petrinja je mali gradić udaljen svega pedesetak kilometara od Zagreba i svašta je preživio tijekom dugih godina svoga postojanja. Između ostalog, i snažan potres koji je jutros u tri navrata žestoko protresao sve nas, i stanovnike i petrinjske kuće i ulice.
Takav sam strah zadnji puta osjetila u ratnoj 1991., kada je VBR ispraznio cijelo punjenje usred noći negdje u Odransko polje. Probudi te grmljavina za koju ne znaš otkud dolazi, vani je mrkli mrak, i dok se snađeš sve je gotovo. Tako je bilo i jutros. Čuti takav jauk iz zemljine utrobe, takav huk i grmljavinu koja trese kuću kao kulu od karata je nešto najstrašnije što sam doživjela. Čula sam i lomljavu stakla negdje u kući. Dok sam ustala iz kreveta i obula kućne šlape sve je bilo gotovo. Ispostavilo se da je nastradala plafonjera iznad ulaznih vrata i nešto čaša koje su popadale sa sudopera. Skuhala sam kavu, sva uzdrmana i javila se mojoj susjedi, bratu i dragoj prijateljici Ranki koja je zvala iz Zagreba. Dok sam ispijala prve gutljaje kave zatreslo se ponovo; ovaj put je urlik iz utrobe bio još glasniji; kasnije sam pročitala da je potres bio na svega dva kilometra dubine. Ubrzo je uslijedio i treći.
Zagreb jako dobro zna o čemu pišem, svi se sjećamo strašnih slika potresa ove godine. Oni koji su prošli rat jako dobro me razumiju. Od toga nema bježanja; možeš se samo negdje skutriti i pričekati da prođe. Nadati se da će brzo stati.

Puno je ljudi imalo štetu na kućama. Sela Sibić, Strašnik i Nebojan, recimo, vjerojatno i ostala sela između Petrinje i Gline, pretrpjela su znatne štete. Pa kad tako na nekom portalu, ispod teksta o potresu u Petrinji, pročitam komentar tipa - pa to su sve stare maksimalno oštećene kuće koje bi se srušile i bez potresa...vjerujte mi da me tjera na povraćanje. Kakav čovjek moraš biti da uopće napišeš takvu gadost? Koji mentalni sklop moraš imati da ti padne na pamet ispisivati takve riječi, pa upravo da se radi i o najgoroj straćari, i to u trenucima dok ljudi u Petrinji priskaču jedni drugima u pomoć koliko mogu, dok vatrogasci interveniraju najbrže što mogu, dok se Ljudi trude biti Ljudima?

Nadvila se noć nad Petrinjom. Užasno puše i hladno je. Nadam se da ćemo je provesti mirno, bez iskakanja iz kreveta, i da zemljina utroba više neće ispuštati jezive urlike poput onih jutrošnjih.
Hvala svima onima koji su zvali i slali poruke podrške. Divno je znati da postoje Ljudi, za razliku od onih koji Petrinju nazivaju "12 kilometara jugoistočno od Siska" i tvrde da bi se kuće ionako same od sebe srušile.

Poželite nam da noćas spavamo i izbacimo u snu sav stres današnjeg dana.