Ponos samo takav

Kada pomislim na Hrvatsku, uglavnom me duša zaboli zbog svih ljepota i prirodnih bogatstava koje imamo a tako se njima bahato razbacuju oni koji bi ih trebali znati upotrijebiti da bi nam svima bilo bolje.

Na plodnu slavonsku ravnicu, đakovačku ergelu lipicanaca, vukovarske rane. Na moslavačko vinogorje, na banovinsku najveću šumu kestena u Evropi. Na Liku i Gorski kotar, od kojih bi recimo Švicarska napravila skijaški Eldorado. Na sva naša brodogradilišta. Na neizmjernu ljepotu naše Dalmacije. Na sve uništene tvornice i olako rasprodane gigante.
Ne mogu a da ne pomislim i na one koji su nesebično godinama olakšavali ovu našu prekrasnu, napaćenu zemlju da bi punili garaže umjetninama i trpali pare na račune u inozemnim bankama. Njima Hrvatska ne znači ništa. Njima ništa ne znači ni ovo čudo koje se danas desilo u Danskoj, a naša državna televizija kojoj uredno plaćamo pretplatu udostojala se prenositi tek dvije utakmice naših rukometašica.
Koliko su samo udaraca danas primile. Koliko su hrabro igrale protiv favoriziranih domaćina. Kako je bilo divno gledati njihove osmijehe zadnjih par minuta utakmice, kada su postale svjesne da više ne mogu izgubiti.

Ima nas kojima je stalo. Nismo dežurni pljuvači i ne gledamo samo ono najcrnje i najgore u svemu što ova naša domovina ima. Vidimo u njoj puno, puno više od korumpiranih političara i teoretičara kojima nikad, ali nikad ništa ne valja i nikada im neće valjati.
E pa za nas, kojima je stalo, one će danas staviti oko vrata brončane medalje. Osjećam kao da ću je i ja dobiti.
Ponos do neba. Zaslužile su svaku sekundu sreće koja isijava iz njihovih lica.

( fotka i nije nešto; uslikala sam rođeni teve, ali to ionako ne može umanjiti vrijednost onoga što se desilo u Danskoj )