Ratna fotka

Već sam u nekoliko navrata spominjala da sam od rujna 1991. imala žuti prognanički karton; sa dvadeset i četiri godine ostala bez posla, bez doma, sa par torbi i najlonkesa došla u svoje novo prebivalište.

Kako to obično biva, u takvim vrlo stresnim i teškim situacijama upoznaš i divne ljude koji ti i riječju i djelom pokažu da nisi sam i da se imaš na koga osloniti. Kumovi su mi bili poput obitelji, u njima sam imala oslonac u svemu.
Doda je u to vrijeme bio idol svoj djeci iz naše ulice. Dok smo mi poštivali mjere zamračenja i trčali u podrume zbog opće ili zračne opasnosti, on je bio na prvoj liniji bojišta, u Komarevu. Kada bi dolazio kući, svi bi se klinci sjatili oko njega i pozdravljali ga prstićima oblikovanim u slovo V. Moj junior bio je vrlo ponosan jer je Doda bio njegov krsni kum, što mu je davalo pravo prvenstva pri dočeku heroja naše ulice. Jer on je to uistinu i bio, nije se libio obući uniformu i riskirati svoj život za neke više ideale.
I desi se jednom zgodom da sam morala otići za Zagreb riješiti neke papire vezane za prekid radnog odnosa po sili zakona, u ondašnje zagrebačko predstavništvo Gavrilovića u Ilici. Spremila svog juniora, obukla se i ja malo svetačnije, ono - probrala od onih par krpa što sam uspjela ponijeti neku suknju i odgovarajući sako i jedine cipele koje sam imala, lakirane na petu, kao da idem u svatove. Čekamo mi bus za Zagreb, kad eto našeg Dode; u maskirnoj odori, nosi istu takvu torbetinu, ide za Komarevo. Zastao da malo porazgovaramo, nismo se uspjeli vidjeti dok je bio doma.
Pričamo mi, kad staje neka trulja od auta s naljepnicom "Press", iz nje izlazi niski bucmasti tip sa akreditacijom na kojoj isto piše "Press", i na očajnom engleskom pita da jel nas može fotografirat. ( Pretpostavljam da je mislio da smo divna mlada obitelj i da eto ispraćamo svog ratnika na front, jer koji bi recimo drugi razlog mogla imat da obujem lakirane cipele uz suknju ). Pitam otkuda su, on protrtlja na još lošijem engleskom da su Španjolci. Pa slikaj, šta sad, kud čovjeku onemogućit da zarađuje za kruh.
Tu on nas malo i poriktao, ono - da stanemo bliže, juniora točno između nas dvoje i zagrlili mi dijete svako sa svoje strane. Okinuo par puta, podignuo palac u zrak i sjeo u trulju od auta pa odmaglio dalje. Stigao naš bus, mi se pozdravili s Dodom i krenuli za Zagreb. Pita moj junior - a zašto nas je onaj striček slikao? Reko - pa zato što je kod nas rat a Doda ima odoru na sebi, taj striček izvještava o ratu u Hrvatskoj. Pita junior - a gdje će izaći naša slika? Jako dobro pitanje, negdje u Španjolskoj; baš sam mogla i pitat za koje novine on škljoca. I dan danas mi je žao što nisam pitala za koga fotografira, doista tko zna jel bi me razumio jer mu je engleski bio jeziv.

I znate što nedavno saznam? Da se naš Doda uopće ne sjeća tog fotkanja. Ostala u šoku. Samo je u šali prokomentirao - pa možda sam u Španjolskoj popularniji od Modrića.
E da sam pitala za koje novine onaj klipan fotka, možda bi saznali i kako kotiramo u Španjolskoj. Ovako ništa od toga.

( na fotki je Dominik iz ratnih dana, znam da se neće ljutiti što sam stavila fotku )