Deklarativni non-stik

Dakle, apropo non-stik tave.

Kupiš jer piše da se na nju ne kelji ništa jer je nekeljiva. Pa sveudilj radosno prioneš skinut deklaraciju koja te i privukla, jer izrijekom tvrdi da se u tavi nemre zalijepit i da oćeš, kadli eto problema. Deklaracija ko da je urasla u teflon.
Probavaš noktima, prvo lagano da ne oštetiš teflon. Onda malo jače jer vidiš da baš i neće ić, pa pukne nokat na kažiprstu koji je najbitniji za guljenje. Onda ostatkom nokata na najjače, jer si bijesna šta sad moraš odsjeć sve nokte. Ništa. Lak s noktiju je otišo do kraja, a možda se neznatno skino i rub deklaracije.
Dobro, ak ne ide grebanjem možda će ić kemijskim putem. Pa riljaj, guli, lijevaj W5, čarli, domestos, vim, arf, mister muskolo. Progrizlo sudoper, al etiketa ne mrda. Pjene ima za sedamnajst kanti al ništa se ne dešava, deklaracija je trajna ko trovremenski Taft.
Žica za ribanje ne dolazi u obzir, ode teflon koji se onda kod svakog korištenja ovlaš umiješa i u kajganu il jaja na oko pa malo pojačaš i željezo u krvi ( nije ko da si pojeo tanjur kelja, al daj šta daš; i to sve zbog deklaracije koju ne bi skino ni direktan udar groma ).
To mora bit neko ultraturbosuperradioaktivno ljepilo, koje u dodiru s vodom ozrači ko nuklearka u Fukušimi. Na rendgen više nema bar deset godina. Jedino ak se jaja il palačinke ne peku prek deklaracije, imaš usput i trovanje olovom uz zračenje ravno onom u spomenutoj nuklearki.
Pa kad udariš u mrakaču svijetliš ko Sjevernjača, da svi cucki uteknu čim se ukažeš na dvjesto metara.

A sve samo zato jer ti je baš trebala teflonka u kojoj se nemre zakeljit ni u ludilu.

( photo by Pinterest, a pričuljak je iz moje knjižice )