Mojoj majci

Rođena je na prvi dan proljeća. Možda je zato i bila tako posebna, lijepa poput vedrine proljetnog dana i snažna poput proljetnica koje unatoč studenim jutrima ne odustaju od najave početka novog životnog ciklusa.

Bila je vrlo hrabra žena. Toliko je tereta nosila na svojim plećima, a nikada nije izustila nijednu riječ nemoći. Nikada nije ni pokazala ni izgovorila koliko joj je teško. Kasnije, kad sam stasala u djevojku, znala sam u njenom pogledu pronaći bljesak nezemaljske tuge, nikad izrečene. Hodala je kroz život kao da netko drugi nosi njen bol i njen teret.
Nikada na posao nije otišla u hlačama; po ciči zimi putovala je na posao u kaputu, suknj i čizmama. Sjećam se njenog prekrasnog smeđeg kaputa koji je tako dobro pristajao uz njenu smeđu kosu i zelene oči. Kad smo već kod očiju, uvijek mi je bilo žao što nisam ja na genetski dar dobila takve oči - tamnozelene, sa tisućama zlaćanih iskrica. Nije ih isticala nikakvom šminkom, ali i bez toga je njeno lice bilo prekrasno. Meni najljepše na svijetu.
Prekrasno je pjevala i plesala. Sjećam se svadbe mog brata, na kojoj je promijenila mislim tri haljine jer je preplesala cijelu noć i na kraju doma došla bez glasa i sa nogama naotečenim do te mjere da je bosa ušla u dvorište.
Sjećam se tolikih sitnica, ali sam s godinama izgubila boju njenog glasa; to mi silno nedostaje.
Kad god se zaputim k njoj, sjećam se svih onih prekrasnih trenutaka zbog kojih je tako živa u mom sjećanju. Sjećam se njenog lica i pramena kose koji je uvijek neposlušno išao kud mu se htjelo, pa je za posao koristila lak za kosu a doma ga osujećivala crnom metalnom šnalom. Sjećam se dodira njenih ruku dok mi plete pletenicu. Ljepote njenog osmijeha. Divim se snazi koju je morala imati da nikad, ali baš nikad ne pokaže koliko je težak teret života koji nosi. Sada znam koliko je za to trebalo hrabrosti; dok sam bila dijete gledala sam samo njenu ljepotu i strepila hoću li nastradati zbog neke psine koju sam napravila.

Danas bi napunila osamdeset i jednu godinu. Grlim je svojom ljubavlju, u mislima, kad već ne mogu drugačije. Gledam je na starim crnobijelim fotografijama, nasmiješenu i punu života, tražeći sebe u njenom osmijehu.