Stvari koje život znače

Ovu audio kazetu imam dvadeset i devet godina. Kupila sam je negdje krajem 1991. ili odmah početkom 1992. u sisačkoj robnoj kući. Ona je moja poveznica sa životom prije rata.

Odrasla sam slušajući sve što je slušao moj stariji brat - Deep Purple, Rolling Stonese, Jeffa Becka i Erica Claptona. Sam Clapton je nekako oduvijek imao posebno mjesto u mom srcu, ne može se to razumom objasniti. Naprosto znaš da je to to. Tako samo i 1989. kupila njegov LP "Journeyman", pridruživši ga svim ostalim pločama koje sam imala ( a bilo ih je poprilično ).
Sve je to nepovratno izgubljeno. Nije bilo vremena za odnošenje gramofona i ploča, pokupilo se ono najnužnije, ako i to. I onda u sisačkoj robnoj kući nađem audio kazetu "Journeymana". Ne znam možete li pojmiti što sam osjećala; ja nisam u rukama držala tek album Erica Claptona, držala sam svoj život koji je ostao tamo negdje u vremenskom procjepu, razoren detonacijama granata i preletima aviona, zvucima sirene za početak ili kraj opće i zračne opasnosti, lišen svih onih sitnica koje i znače život. Meni je ova kazeta bila dragocjenija od bilo čega drugoga; osim njegove glazbe koja me i danas odnese u neku drugu dimenziju ona je bila i moj život zauvijek izmijenjen onim što se dešavalo.
Bila mi je poput relikvije; uvijek sam je zatvarala u njenu kutiju nakon slušanja i stavljala na sigurno. Kao da bi netko uzeo kazetu Erica Claptona dok mene nema.
Kada sam prošle godine u lipnju konačno dočekala da ga čujem uživo u Beču, znate što je prvo odsvirao? Prvu pjesmu sa A strane ove kazete, "Pretending". Kao da je time zatvorio krug, tako sam barem ja to doživjela. Sjedila sam najbliže što ću mu ikada biti i slušala kako majstorski svira nešto što sam prvo izgubila, a onda i ponovo pronašla. Tek kad je završio shvatila sam da su mi obrazi mokri; izašlo je i nešto slanog bola za životom koji se gubio i ponovo pronalazio.

Sve je to život. Gubiš ili dobivaš, uzimaš ili daješ. I uvijek postoje stvari koje znače puno više od svih drugih.
Ovo je jedna od njih.