Koljenobolja

Nekad imam osjećaj da me ne bi dotuko ni direktan pogodak atomske bombe.

Evo recimo kratki opis zadnja dva dana. Jučer ujutro ustala u cik jutra, strpala prat veš i naložila kamine, otišla radit. Pred kraj radnog vremena se presvukla u crnu haljinu i neznatno našminkala pa produžila na božićni domjenak. To je bilo ok, dobro društvo i klopa i opuštajuća glazba uz koju se dalo sasvim fino skakat. Šta je rezultiralo dolaskom kući oko pol dvanajst. Popila šlaftablete i legla spavat. Ajmo reć da se nisam naspavala, obzirom da sam se probudila u pet ujutro i prevrtala se po krevetu do šest pa se digla. Bole koljena, dakle rezultat skakanja na već spomenutom domjenku. Popila kavu i krenula sa pripremama za sutrašnju kobasijadu.
Pa redom kako slijedi - okrčila terasu i pomela istu, oprala plastičnog suđa za pol prikolice onog malog tamića, oprala stol i smjestila ga na gotovs za sutrašnju kobasijadu. Namočila grah. Otišla u Lidl, više za vas po kojekakve potrepštine. Pomela garažu i štinge. Skuhala ručak. Pristavila grah sa koljenicom za sutra. Izvadila kiselo zelje da ga zdinstam za sutrašnju probu češnjovki. Prostrla dvije mašine veša koje su se danas prale. Bila na pošti po kutiju za paket. Sad evo dinstam zelje i još trebam oprat neke gluparije za sutra, eventualno usisat i pisat konferansu za koncert u ponedjeljak.
A upravo sam se sjetila da bi trebala eventualno bit ofarbana i nafrizirana za ponedjeljak, obzirom da bi trebala čitat onu istu konferansu koju sam već spomenula a tek je trebam napisat i usput pjevat kad prestanem čitat, naravno. To sutra nemrem stić jer me čeka pranje nepoznate metraže crijeva za kobasice, letanje van - unutra barem jedno šestodvadesetosam puta, dohvaćanje svega šta će trebat, pranje tone suđa i ne smijem ni mislit šta će se sve sutra izdešavat. Šta znači da nakon sutrašnjeg dana više neću imat koljena uopće, pa je dobro pitanje kako u ponedjeljak otić na posao i stić doma i otić na upjevavanje i koncert. Bojim se da će me morat nosit na rukama, ko relikviju.

Uglavnom nije mi dosadno, to sam htjela reć. I ne samo to, ja sam polupokretna a dan D sviće sutra ujutro.
( Srećom postoji Edo Maajka i Dubioza kolektiv, pa smanjujem duševne boli. )