Neka mirno sniva

Otkud da otpočnem ovu priču ?

Nikada je nisam vidjela bez ruža na usnama, sve do pred nekih godinu ili dvije kada joj je vid potpuno oslabio i teško se kretala, pa vjerujem da je jedino zbog toga prestala koristiti ruž. Na moje pitanje kako joj se da uopće stavljati ruž dok je doma, odgovorila bi - milo, pa odmah sam si ljepša. I ti bi trebala isto tako, drugačije je kad se malo sriktaš. Bojala je i kosu, voljela je kestenjastu boju, i strogo su morali paziti da pogode nijansu.
Bila je skromna i iznimno vrijedna žena. Za nju nije postojalo ništa drugo osim njene obitelji i njenog doma. Njoj se nije moglo desiti da nešto ne stigne ili da joj se ne da napraviti. Njen vrt bio je uvijek poput šenbrunskog perivoja, a kuća blistava od čistoće.
Voljela je pjevati. Sjećam se toliko obiteljskih okupljanja na kojima su sva braća i sestre znali zapjevati zajedno, poput pravog malog zbora. Uvijek je odlazila među zadnjima, nasmijana i radosna jer je bila među njima, jer su se silno voljeli.
Samo je zaspala, sićušna baš poput Kosjenke. Tijelo više nije htjelo slušati; naprosto je otišlo onako kako je i ona živjela - tiho, u snu. Duša je nešto sasvim drugo. Ona u svjetlosti grli svoju braću i sestre za kojima je tako gorko plakala. Sada je s njima, smirena i vjerujem nasmijana. Duša ne umire, kao ni sjećanje na nečiju silnu dobrotu i ljubav, koje svijetle u sjećanju dok god te ima.

Neka mirno sniva.