Ono kad se ne sjećaš o čemu si piso

Sergejček se zadržo malo duže neg obično sa ekipom za očevid. Votka po votka, pa još jedna votka, pa putna votka, pa ajde još malo votke...iscurilo vrijeme.

Ulazi malo teže in da haus, sve moleć boga da Sofija spava ( jer ak ne spava eto u najmanju ruku verbalnog delikta, kak da joj objasni da je skroz u redu malo zaružit s dečkima pa onda malo i pretjerat s votkom ). Malo morgen spava; eto nje podbočene na vratima ko inkvizitor. Skruši se on i taman da će počet izlagat svoje viđenje situacije, kad će ona:
- Slušaj ti, malo sam pospremala onaj tvoj sobičak i pisaći stol. I ničim izazvana naletim na neki pjesmuljak, pa ćeš bit tako sladak i objasnit mi kome to ovo pišeš, gnjido jedna.
On vrti po glavi šta je piso i kad i ne bi se sjetio da je triput pjesnik, ko šta ni nije. Pa zato pita:
- Koji pjesmuljak, ljubice ?
- E pa saće ti ljubica pokazat, ajde vamo na svjetlo.
Vuče ga za ruku u već spomenuti sobičak i ćapa papir sa stola.
- Jel smijem barem sjest, malo mi se okreće soba ?
-Sad mi još reci da si bio na ringišpilu do ovo doba noći. Sjedi, sjedi. Baš me čudi šta ti se vrti. Možda da si popio još koju, manje bi ti se vrtilo. Al ovo ti meni objasni, kome je ovo napisano.
Kreće Sofija čitat:

Nemoj likovati, nemoj da se smiješ,
ja sad volim drugu, do tebe mi nije.

Ta i ti znaš sama, priznaj makar sebi,
niti tebe vidim, niti dođoh k tebi.

Samo prođoh mirno, pa sam usput htio
zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.

Tišinu možeš rezat nožem. Sergejček kreće objašnjavat:
- Jesi ti sigurna da je to moje ? Ako se ja sjećam da sam ovo napiso, nek me sad grom ubije. Gdje si to našla ?
- Da gdje sam našla ?! Na tvom stolu, ispičuturo. Ajde priznaj da je napisano za onu...onu šta joj jedva ime izgovorim, onu jebenu balerinu. I nemoj sad slučajno reć kak se zove jer ću ti glavu rašerafit. Sram te bilo. Da je moj djeduška živ on bi ti glavu rašerafio.
- Tvoj djeduška je Anu Karenjinu bacio pod vlak, ljubice. Mislim u svom romanu.
- Pusti ti šta je on baco i koga. Bolje nije ni zaslužila, krmača pokvarena. Pitala sam te kome ti pišeš ovakve pjesmuljke, to ti meni objasni ? Zaspat nećeš dok mi ne objasniš.
- Ma pa to je samo pjesmuljak, šta ti je. I kažem ti da se uopće ne sjećam da sam to ja piso. Možda je neko stavio na stol da pogledam...
-Je, sigurno, puhalo je danas jako pa vjetar donio papir kroz prozor, baš na tvoj stol. E ajde nek još jednom nađem ovak nešta, slomiću ti ruke, života mi moga. O lokanju ćemo razgovarat sutra, kad se rastrijezniš.

Sofija odlazi iz sobička uz tresak vratima, a Serjoža sliježe ramenima, pa liježe obučen na krevet. Misli si - e moj frajeru, pa šta ti nije bilo jasno nakon šta si se jednom oženio da si se išo po drugi put ženit; ajme šta mi se vrti, ko da sam zbilja bio na ringišpilu. A ni toga se ne sjećam, pa ko mi vjerovo - ko ne.

( in memoriam Sergej Jesenjin, rođen 03. listopada 1895.)